Ana Ahmatova

U prohladnoj sobi je mračno. Suvi bršljan zatvara široki prostor. Pred ikonom pohabani ćilimčić, monotono pucketa kandilo.

Ana je pogledala Nikolaja, koji je pušio pored stola, na kojemu su u vazi stajale ruže. Primijetila je, za sebe, da on ima lijep prefinjeni profil, ali surov, kao kod starog ratnika, kao kod srednjovjekovnog japanskog viteza. Zbog čega je on postao tako gadljiv prema njoj? Srce je lupalo, neočekivano ju je uhvatila tuga. 

,,Ne, ipak su oni različiti ljudi: on i ona“ – pomislila je Ana i izgovorila:

- O kako si lijep, prokletniče!

- Šta si rekla, Ana? – stresao se Nikolaj i ponovio:,,O kako si lijep, prokletniče! “ O kome ti govoriš?

- O tebi – tužno se osmjehnula Ana. Slagala ga je. Ti, tek nastali stihovi se nijesu odnosili na njenog muža. Ona je razmišljala o drugom muškarcu.

Takve su žene.

Otvorila karte

Tvoj bijeli dom i tihi vrt napuštam.

Neka svijetao i prazan život bude.

Tebe ću u stihovima slaviti,

Kao žena slavit nije mogla.

Prijateljicu ti najdražu pamtiš,

U tvom za njene oči stvorenom raju,

A ja robom rijetkom trgujem

Tvoju ljubav i nježnost prodajem. 

Ova pjesma napisana je u zimu 1913. godine i iste godine je štampana u ,,Hiperboreju“. Sudeći po svemu, pjesma se odnosi direktvno na Gumiljova. Kako je muž mogao da prihvati slična otkrića?

Gumiljov je donio odluku da ne reaguje na svako pjesničko lupetanje. U pjesmi ,,Zbunjenost“ Ana je otvorila karte. Pa on se sjeća da je frazu ,,Kako si lijep, prokletniče! “ uputila njemu. Ali, sudeći po pjesmi, to nije bilo tako.

Ahmatova je osjetila izmijenjeni odnos muža prema sebi. Približavao se otvoreni razgovor, iz duše. Ana je izbjegavala definitivno razrješavanje odnosa. Ni Gumiljov nije na tome insistirao. Hladna učtivost i uzajamna predusretljivost odgovarali su obojema. Ali, tim više, od početka 1913. godine kod Ane Ahmatove počinje ,,napregnuti ljubavni sukob“. Gumiljov odlazi u prošlost. Da, on joj je muž, sa njim ima dijete. Ali, ona se osjeća slobodnom. Nikolaj Gumiljov, kao muž, nije ni riječ progovorio da bi ona bila opreznija u svojim lirskim otkrićima. A to je označavalo slobodu, u najmanju ruku – unutrašnju.

U proljeće 1913. godine Ana Ahmatova se upoznaje sa Nikolajem Vladimirovičem Nedobrovom, pjesnikom i književnim kritičarom. Poznanstvo je priješlo u ljubavno prijateljstvo.

O tome svjedoči činjenica da Nedobrov ujesen 1913. godine svom prijatelju Anrepu piše: ,,Za mene je Ana Ahmatova dobar pjesnik i pravi izvor mog zadovoljstva… “

A u drugom pismu: ,,Jednostavno, ne bi se moglo reći da je ona lijepa, ali je njena spoljašnjost toliko interesantna da bi trebalo napraviti njen leonardovski crtež i hejnzborovski portret u ulju, kao i ikonu temperom, i obavezno ih postaviti na najistaknutije mjesto mozaika koji predstavlja svijet poezije“.

Kao zamjena, ili bolje reći, dopuna Nedobrova, u životu Ane Ahmatove se ubrzo pojavljuje Artur Lurje, talentovani muzičar – modernista.

Obojica su oni bili oduševljeni Ahmatovom, prema obojici je, doduše na različite načine, osjećala oduševljenost i ona.

 Glasine i ogovaranja

 Gumiljov je mislio da može zadržati slobodoljubivu pticu davši joj slobodu i podržavajući ravnopravne i, što je više moguće, prijateljske odnose. Ali…

Ali, prijateljsku ravnopravnost slobodnih ličnosti ubrzo su smijenili suprotstavljanje, maltene svađe. Glasine i ogovaranja, kao carska votka plemeniti metal, razjedali su muško samoljublje. On je i sam otkrio da se lagana nijansa seksualnosti pojavljuje u njenim stihovima posvećenim M.L.Lozinskom, pjesniku, prevodiocu, novinaru i izdavaču, sa kojim se poznavala još od 1911. godine.

 Mi nećemo piti iz jedne čaše,

 Ni vodu, a ni slatko vino.

 Nećemo se ljubiti jutrom rano,

Niti uveče gledati kroz prozor.

Ti dišeš suncem, ja mjesecom,

 Ali još živimo jednom ljubavlju.

Sa mnom je uvijek moj vjerni prijatelj,

S tobom vesela tvoja drugarica.

No jasan mi je strah sivih očiju,

Jer ti si vinovnik mojih stradanja.

Rjeđi su naši kratki susreti,

Suđeno nam je čuvanje svog mira.

U stihovima mojim samo tvoj glas pjeva.

U tvojima moje disanje se vije.

O, postoji vatra koju ne smiju

Dotaći ni zaborav, ni strah.

O, kad bi znao kako su mi drage

Sada tvoje usne ružičaste, suve!

Pjesma je posvećena Mihailu Lozinskom, članu udruženja pjesnika, saborcu i saradniku Gumiljova, sekretaru Redakcije ,,Apolona“, vlasniku Izdavačkog preduzeća ,,Hiperborej“, uredniku i izdavaču istoimenog časopisa. On je bio nezvanični urednik mnogih knjiga Ane Ahmatove, pregledao je njihove korekture. Ani je posvetio pjesmu ,,Nezaboravljena“ u zbirci ,,Planinsko vrelo“ 1916. godine. Usudio se da je objavi tek nakon faktičkog raskida odnosa Ahmatove i Gumiljova.

Gumiljov je znao da postoji pjesma ,,Nećemo piti iz jedne čaše“, ali je, isto tako, znao da postoji sloboda stvaralaštva i sloboda uopšte…

Tako je u početku bio Lazinski, zatim se pojavio Nedobrov i, kao finale, Artur Lurje, dječak dvije godine mlađi od Ane…

 Ljudske slabosti

 Da, naravno, Lurje je pametan, obrazovan. Izgled prelijep. Svijetlo-crvene usne, veseli osmijeh. Osim toga, u sebi je, nesumnjivo, imao tu prirodnu moć, sposobnost da proniče u suštinu stvari, često i ako ne poznaje te stvari, da prepoznaje ljudske slabosti i da se njime koristi…

Svi oni znaju da koriste ljudske slabosti. Uzmimo, na primjer, samo tog Nedobrova. Napisao je članak ,,Ana Ahmatova“ – med i maslo, šećer i tamjanika.

A on, Gumiljov, uvijek se prema njenim stihovima odnosio kritički. Nije ih hvalio, ali ni kudio… A taj ,,ženoljubivi“ kritičar, maskirajući se u raspravi o dvama tipovima lirike – uzdigao je Anu kao poetesu do neba. Prirodno, slijedeći neke svoje sopstvene ciljeve. On je ukazao da u Aninim stihovima lična životna uzbuđenja postaju predmet umjetnosti. A kod koga ne postaju? A koliko vrijedi fraza Nedobrova: ,,Apolonovo mučenje oko obznanjivanja unutrašnjosti ličnosti stapa se sa ženskim mučenjem o vječnoj muževnosti “. Pred takvim ulagivanjem ni glupača ne može izdržati. Ili, recimo, još jedna fraza:,,U zracima velike ljubavi u poeziji Ahmatove javlja se čovjek. Mučenjem žive duše će platiti ona to njegovo veličanje… “

I eto, Anu je uhvatila vrtoglavica. Sa tim Lurjeom ona se upoznala u prisustvu njega, Gumiljova, muža, na njegove oči… Pred njim je flertovala… A potom se desilo to što se desilo… To što Gumiljov nikada neće zaboraviti.

Za istim stolom

 Artur Segejevič Lurje se sa Anom Ahmatovom upoznao na jednom od književnih skupova. Ona je sjedjela pored njega, za stolom prekrivenim zelenom čojom. Obuhvativši susjeda nadmenim pogledom, Ana je pitala:

- A koliko vam je godina?

- Dvadeset jedna – isto tako značajno je odgovorio on.

Poslije skupa svi su pošli u kafanu ,,Pas lutalica“. Artur Lurje se ponovo našao za istim stolom sa Anom Ahmatovom. I to već nije bilo slučajno. Počeli su razgovarati i razgovor je trajao čitavu noć.

Gumiljov je, s mukom skrivajući ljutnju, prilazio njihovom stolu i podsjećao:

- Ana, vrijeme je da se ide kući…

Ahmatova nije na to obraćala pažnju, nego je nastavljala razgovor. Gumiljov je sam pošao kući.

 (Nastaviće se)

Priredio Slavko Šćepanović