Radovan Radonjić

Gubitak vlastite države, koji je uslijedio kao logična posljedica takvog „gospodarenja“, zadugo je Crnu Goru uveliko lišio onih oblika i sadržaja društvenog života bez kojih u njoj nije moglo biti dovoljno ni demokratske, ni ljudske emancipacije. Neke od posljedica tog i takvog nasljeđa i dalje „pulsiraju“

Piše dr Radovan Radonjić akademik DANU

Da produžavanje neizvjesnosti u pogledu ishoda tekućeg prividno „vjerskog rata“ (jer, nije u pitanju borba između „vjera“ već borba za određene pozicije i prava u crnogorskom društvu i državi, u kojoj nijesu u sporu CPC i SPC, uprkos njihovim antipodnim pozicijama u odnosu na crnogorsko nacionalno i državno pitanje, već  CPC i crnogorska država), radi lakše manipulacije njegovim crkvenim akterima u nečije partijske ili druge „strateške“ svrhe, htjelo se to ili ne, znači učvršćivanje politike čiji kraj, zakonito, mora doći u znaku kraja društva i države u kojima se takva politika mogla zametnuti i dobiti „pravo građanstva“;

Molbe i naredbe

Da na takav ishod aktuelnog crnogorskog državno-politčkog trenda dovoljno ubjedljivo i jasno ukazuje nezaustavljivo postreferendumsko, s jedne strane, opadanje moći i uticaja CPC, kao organizacije koja kroz svoju unutrašnju religijsko-duhovnu djelatnost i ekumensku interkonfensionalnu orijentaciju snažno i postojano afirmiše crnogorsko nacionalno i državno biće i, s druge, širenje aktivnosti i jačanje uticaja SPC, kao organizacije koja se i programski i konkretno-djelatno iskazuje kao postojano uporište i utočište velikosrpskog nacionalnog i državnog uklona u Crnoj Gori, čija je moć toliko narasla da ona, u potonje vrijeme, svoje non turbare circulos meos više ne saopštava u vidu molbi već kao naredbe.

Zašto su još uvijek mali izgledi da će aktuelna vlast u Crnoj Gori promijeniti svoj odnos prema pitanju ljudskih prava i sloboda, odnosno prema pitanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta zemlje, ukoliko to bude zavisilo od datog stanja demokratske svijesti i volje građana kao faktora uticaja na tu promjenu?

Odgovor na ovo pitanje mogao bi se, sasvim dobro, iskazati u formi kontrapitanja: A zar bi tamo gdje postoji razvijena demokratska svijest građana mogla opstati politička vlast koja ne poznaje ciceronovsko pravilo sub lege libertas i za koju dobro ljudi i države na čijem je čelu nije najviši zakon? Tome bi, možda, trebalo dodati još samo to da nijedna pravna norma, uključujući i one koje se smatraju najboljim i najdemokratskijim, nema gotovo nikakvu faktičku snagu ukoliko nije ukorijenjena u „nepisanim zakonima“ čovjekove čestitosti, pravednosti i građanske hrabrosti. Drugačije rečeno, insuficijentnost crnogorskih građana u tim „nepisanim zakonima“, osnovni je razlog zbog kojeg nije realno očekivati da njihova demokratska svijest bude dovoljno jak faktor uticaja na promjenu odnosa aktuelne vlasti prema pitanju ljudskih prava i sloboda, odnosno prema pitanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta zemlje.

Konkretno, radi se o sljedećem.

Daleko i otuđeno

U Crnoj Gori je, istorijski i teorijski gledano, na formiranje toga što bi se moglo nazvati čovjekovim mislećim duhom (res cognitas), osim nekih tzv. opštih, uticalo i više specifičnih momenata,

U prve momente se mogu uvrstiti barem dva. Jedan se odnosi na to da su i Crnogorci, uprkos svojim psihološko-etičkim svojstvima koja se obično označavaju kategorijama čojskog i sojskog, makar i djelimično, zahvaćeni sindromom koji Makijaveli inače smatra prisutnim kod svih ljudi, a manifestuje se u tome da su naklonjeni prije zlu nego dobru, prije grubosti nego blagosti, prije kukavičluku nego odvažnosti, prije ravnodušnosti nego plemenitom angažovanju. Drugi se momenat odnosi na to da su ljudi na prelazu iz podaničke u participativnu političku kulturu – a upravo tu se Crna Gora sada nalazi – i dalje spremniji da na vlast, politiku i uopšte „javni“ društveni život kudikamo više gledaju kao na nešto daleko i otuđeno, izvan njihovog uticaja i odgovornosti, nego kao na sferu iskazivanja dijela vlastite ljudske prirode u kojoj mogu tražiti i nalaziti tačno onoliko koliko u nju unesu, uključujući i usmjeravanje odnosno kontrolu svega što se tamo dešava.

Među specifično crnogorskim momentima, koji se iskazuju kao determinirajući za razvoj demokratske svijesti građana, dva su takođe važnija od ostalih.

Jedan od ta dva momenta odnosi se na činjenicu da su okolnosti u kojima se, kako se to obično kaže, istorijski formirala čovjekova „društvena suština“ (čijim se bitnim komponentama smatraju svijest i savjest), u Crnoj Gori bile znatno nepovoljnije nego drugdje. Tako, dok se u najvećem broju evropskih zemalja odvijao proces višestrane (nacionalne, državne, kulturne i svake druge) emancipacije, utemeljene na tekovinama građanskih revolucija, u Crnoj Gori se dešavalo suprotno. Nastojanje njenih „gospodara“, snažno pomognutih od strane „pokrovitelja“, da društveni i politički razvoj zemlje prilagode vlastitoj vansistemskoj i nadsistemskoj poziciji, više je ovu prikivalo za postulate srednjeg vijeka nego što je otvaralo perspektivu njihovog nadilaženja. Naime, želja „gospodara“, da razvoj društva i države prilagode gabaritima Prokrustove postelje ličnih ambicija i dinastičkih interesa, više je Crnogorce gurala u etničko-vjerski integralizam pod čijim će teretom gubiti i duh i dah, nego što im je otvarala perspektivu civilizacijskog napretka i slobode.

Gubitak države

Gubitak vlastite države, koji je uslijedio kao logična posljedica takvog „gospodarenja“, zadugo je Crnu Goru uveliko lišio onih oblika i sadržaja društvenog života bez kojih u njoj nije moglo biti dovoljno ni demokratske, ni ljudske emancipacije. Neke od posljedica tog i takvog nasljeđa i dalje „pulsiraju“.

Drugi specifični momenat, koji se iskazuje kao bitno limitirajući za razvoj demokratske svijesti građana, odnosi se na to da je prevrat u Crnoj Gori, od prije dvadesetak godina, uprkos drugačijoj retorici koja ga je pratila, znatno manje izvršen na podlozi oslobađanja društva od monizma, autoritarizma i birokratskog dirižizma nego radi promjene personalnih nosilaca takvih uklona. Riječju, akteri prevrata nijesu stupili na istorijsku scenu kao vjesnici mladosti, tj. kao nosioci ideje uistinu novog, višeg i boljeg od prethodnog, već kao podmladak onih koje su smijenili. „Dovoljno je samo da vi odete“, upućeno „staroj generaciji“, nije izviralo iz razvijene kritičke svijesti o stvarnim, ne tako malim ograničenjima datog društvenog sistema, odnosno spremnosti da se ona otklone stvaranjem nečega odista boljeg i prihvatljivijeg, već iz aprironog zahtjeva da se stvori prostor za vlastitu političku promociju na talasu trenutno mogućeg i lukrativnog. Tranzicija, koja je uslijedila na tim osnovama, pa još posredovana nekim reliktima liberalnog kapitalizma, zakonito je morala završiti u nekoj vrsti klijentelizma, sa svim posljedicama koje donosi, na jednoj strani, masovna proizvodnja slabih, osiromašenih i poraženih, koji su raznim prinudama stavljeni pod „zaštitu“ moćnih i bogatih i, na drugoj,  učvršćivanje moći vladajućih društvenih grupa svakovrsnim manipulacijama, uključujući i onu koju podrazumijeva širenje zakona tržišta na sve sfere i sadržaje života, u smislu da je sve na prodaju i da je legitimno sve što se legalno može kupiti.

Protiv vlastite zemlje

Interesna struktura crnogorskih građana, što se tokom potonje dvije decenije formirala na tim zasadima, nužno je morala poprimiti karakter spleta krajnje složenih i isto toliko protivurječnih socijalno-političkih i psihološko-etičkih tendencija i orijentacija, kojima „ton“ daju tri dominantne antidemokratske „opcije“:

ona, čiji je raison d’etre sadžan u petrificiranju postojećeg odnosa snaga društvene moći, radi čega besprizivnu okrenutost aktuelnoj vlasti, s ciljem da se ova očuva po svaku cijenu, smatra jedinom relevantnom mjerom vrijednosti – vlastite i ine;

ona, čiji je „zaštitni znak“ apriorna antivladina nastrojenost, motivisana tuđim velikodržavnim interesima, radi čega zdušno prihvata sve što je u tom pogledu „opipljivo“ korisno, uključujući i predani rad protiv vlastite zemlje;

ona, koja u principu nema problem pro et contra identifikacije u odnosu na vlast, ali ima probleme sa sobom samom, budući da u sve sumnja, u sebe ne vjeruje, ne smatra se pozvanom na akciju za bilo što izvan okvira „strogo ličnog“, a svekolik svoj odnos prema zbivanjima na „javnoj sceni“ zasniva na hrišćanskom načelu sustine et abstine (izdrži i uzdrži se).

Etos i timos determinisani takvom trijadom, veoma su daleko čak i od elementarnog demokratskog etičkog i političkog supstrata. Demokrata u svojoj ličnosti sjedinjuje razum sa hrabrošću, otpor svakom pritisku sa prezirom prema svakoj „primamljivoj ponudi“, princip suum cuinque tribure (svakome svoje dati) sa pravilom „kakav sam, tako mi je“, spremnost da stalno teži boljem i višem sa sviješću da se ništa što je dobro ne dobija brzo i lako. Da upravo toga nema u biću i bitku masovnih subjekata na crnogorskoj društvenoj sceni ne govori samo njihov odnos prema pitanjima osnovnih ljudskih prava i sloboda, karakterističan po tome:

što jedni u svakoj aktuelizaciji tog pitanja prepoznaju neki i nečiji konspirativizam, tj. akt neke i nečije zavjere protiv poretka i vlasti koja ga simbolizuje;

što drugi pitanje ljudskih prava i sloboda „potežu“ samo u dva slučaja – kad „podizanjem tenzija“ po tom osnovu treba da zaštite neki od ugroženih vlastitih monopola i kad procijene da teza o „totalnoj ugroženosti“ ljudskih prava i sloboda ide na ruku njihovoj strategiji destrukcije Crne Gore po nacionalnoj i državnoj liniji;

„Kako drugi hoće“

što treći imaju „prečeg posla“ od toga da se bave nečim što ih se, u krajnjoj liniji, „mnogo ne tiče“ i što će, ionako, biti uređeno „kako drugi hoće“.

O tome, jednako uvjerljivo, govori i „neodoljivi utisak“ da je čak i među vjernicima i poštovaocima CPC znatno manje spremnih da preuzmu na sebe dio odgovornosti za rješavanje problema s kojima se ona suočava, od onih koji, iz nekog „svog“ (ličnog, porodičnog, plemenskog, „etičkog“ ili „etničkog“) razloga:

onda, kad se treba suočiti s istinom o tome što su i gdje se nalaze glavni problemi CPC, te s kakvom se „svojom“ državom, njenom istorijom i aktuelnom politikom u tom pogledu „ima posla“ – hoće da zažmure, makar na jedno oko;

onda, kad malo „razmaknu zavjesu“ i shvate o čemu su tu radi, ali ne vide kako se problem može riješiti – hoće da „izlaz“ potraže u samoobmani da Crnoj Gori i „svemu njenom“, nakon sticanja nezavisnosti, „više niko ništa ne može“;

onda, kad shvate da rješenje problema CPC nije u samoobmanama, kao što nije ni u božjim rukama ili u nadležnosti carigradskog patrijarha, već u spremnosti njih samih da se po principu „ko što makne“ prihvate tog posla – hoće da tu čast „galantno“ prepuste drugome.

(Nastaviće se)