Radovan Radonjić

Promijeniti i ćud i ponašanje - Politika koja je CPC dovela u poziciju ubogog, nemoćnog podstanara u vlastitoj zemlji nespojiva je s krucijalnim vrijednostima kulturno-duhovnog, nacionalnog, državnog i svakog drugog bića i bitka Crne Gore i mora biti pohranjena tamo gdje joj je mjesto – u ropotarnicu istorije

Piše dr Radovan Radonjić, akademik DANU

Ima li se izloženo u vidu, nije teško zaključiti:

Prvo, da je politika koja je CPC dovela u poziciju ubogog, nemoćnog podstanara u vlastitoj zemlji, i koja takvu njenu poziciju koristi za osiguranje vlastite egzistencije, nezavisno od toga čime je determinisana (nacionalnim, religijskim i ideološkim predrasudama, elementarnim neznanjem, političkom kukavnošću, nevjerovanjem u ozbiljnost i održivost crnogorskog državnog projekta ili besprizivnom spremnošću da se suštinski interesi naroda i države „ponderišu“ interesima i ciljevima pojedinih društvenih grupa), nespojiva s krucijalnim vrijednostima kulturno-duhovnog, nacionalnog, državnog i svakog drugog bića i bitka Crne Gore i mora biti pohranjena tamo gdje joj je mjesto – u ropotarnicu istorije;

Drugo, da ukoliko se raskidu sa takvom politikom ne pristupi bez odlaganja i temeljito, sva priča o CPC i njenim nevoljama, na kraju, neće predstavljati ništa drugo do rekvijem i njoj i Crnoj Gori samoj;

Treće, da odlučujuće poteze političko-pravnog karaktera na tom planu, u konkretnom slučaju kroz akt rekognacije, tj. zakonskog vraćanja CPC prava na korišćenje njenih vjerskih objekata i narodnih dobara, treba da povuče upravo onaj ko je takvu politiku stvorio i ko se njome i dalje služi – aktuelna vlast;

Četvrto, da bez dobro organizovanog i dovoljno jakog pritiska na vlast da se angažuje na tom planu i skine sa sebe janusovsku košuljicu politike koja, u ime tobožnje zaštite ljudskih prava i sloboda, te principa odvojenosti crkve od države, dozvoljava da na crnogorskom društvenom i državnom prostoru izraste sila u službi tuđih interesa koja bitno ograničava njihov suverenitet i teritorijalni integritet, s tendencijom da ih sasvim potre, ova neće promijeniti ni ćud, ni ponašanje;

Peto, da „kritičnu masu“ onih koji će svjesno i odlučno, iz vlastitih životnih, a ne iz pukih sentimentalnih ili nekih drugih razloga izvršiti potrebni demokratski pritisak na vlast da se angažuje u navedenom smislu tek treba stvoriti, usljed čega tom zadatku, i samo njemu, treba da bude okrenut sav trud i napor vjernika i poštovalaca CPC.

Sve drugo se, u datim okolnostima, čini irelevantnim. Osobito, nije mudro vjerovati: da problem o kome je riječ nije akutan, u smislu da CPC i Crna Gora s njim na leđima mogu „koliko hoće“; da će taj problem umjesto građana Crne Gore riješiti neko drugi, i da to može uraditi na način koji ne podrazumijeva njihovu demokratsku akciju na ostvarivanju vlastitih prava i sloboda; da bez dobro organizovanog i upornog rada u tom pogledu može doći do promjene u svijesti crnogorskih građana, nakon koje će im biti jasno da zakinutost u osnovnim ljudskim pravima i slobodama postulira najveći dio svih njihovih društvenih i političkih ograničenja i nesloboda, te da njihova faktička pozicija u tom pogledu, u krajnjoj liniji, zavisi od njih samih.

P. S.

Povodom naprijed rečenog valjalo bi, možda, imati u vidu i nekoliko natuknica teorijske naravi, poput ovih:

Da „odreći se svoje slobode – kako je govorio Ruso – ne znači ništa drugo do odreći se svog svojstva čovjeka, čovječanskih prava, čak i svoje dužnosti“, pri čemu „nije mogućna nikakva odšteta za svakog onog, koji se svoga odriče“, budući da „takvo odricanje nije u skladu s ljudskom prirodom“;

Da čovjek nije, kako bi Herder rekao, pasivni proizvod slučajnih zbivanja, već „kraljevsko biće uzdignute glave“, koje priroda i istorija složno vode prema kulturi „čiji je vrhunac religija čovječnosti“, pri čemu, razumije se, glavni činioci tog procesa nijesu pojedinci, nego narodi;

Da bi ne vjerovati u mogućnost, s jedne strane, kako Monteskje kaže, „odgoja naroda za demokratiju“ i, s druge, važnog uticaja koji je CPC upravo u tom pogledu imala nakon svoje obnove, značilo isto što i sumnjati u mogućnost postojanja demokratske Crne Gore i smisao postojanja CPC kao jednog od istorijskih stožera njene duhovnosti;

Da bi zanemariti, ili potcijeniti, te momente značilo isto što i ogriješiti se kako o CPC samu, tako i o suštinu elementarnog ljudskog, budući da je vjerovanje u demokratiju i snagu onih koji u nju vjeruju smisleno već i zbog toga što ona, kako bi K. Kosik rekao, „proizilazi iz egzistencije čovjeka“.

 (Kraj)