Radovan Radonjić

Božansko i bogohulno -  U  prilog teze da pitanje sudbine CPC i njene faktičke pozicije u  crnogorskom društvu i državi ne zavisi, ili najmanje zavisi, od  „stanja emocija“ njenih vjernika i sljedbenika, pogotovo onih religijsko-doktrinarne provenijencije, prilično jasno govori i tradicionalno složena vjernička struktura crnogorskog društva

Piše dr Radovan Radonjić, akademik DANU

Druga stvar se odnosi na činjenicu da se i danas – kao i tokom čitave istorije civilizacije – logika uma i logika srca, u krajnjoj liniji, formiraju upravo onako kako je još Aristotel objašnjavao – u skladu s okolnostima. Okolnosti, pak, što ih je donijela postindustirjska era, sa svim njenim implikacijama, uključujući i sekularizaciju čovjekovog društvenog života,  nigdje, pa ni u Crnoj Gori, ne idu više prevalentno u prilog logici uma  i logici srca koja bi mogla da proizvede snagu i volju dostatnu da se problem CPC riješi u okviru nekog čvrstog i postojanog religijsko-doktrinarnog uklona, tj. u ravni eminentno kulturološkog. Povremena, više ili manje, snažna „pulsiranja“ tzv. fundamentalističkih religijskih grupa i pokreta, sa svim njihovim učincima, u biti ne dovode u pitanje tu opštu pravilnost. Jer, i iza religijske indoktrinacije, kakva god i kolika god ona bila, obično se nalaze,  pretežno ako ne i sasvim, neki drugi motivi i  razlozi. Otuda, tomistička doktrinarna natuknica „vjeruj da bi razumio“ više nigdje, pa ni u Crnoj Gori, „ne pije vodu“.

Tri podjele

Zatim, u prilog teze da pitanje sudbine CPC i njene  faktičke  pozicije u crnogorskom društvu i državi ne zavisi, ili najmanje zavisi, od „stanja emocija“ njenih  vjernika i sljedbenika,  pogotovo onih religijsko-doktrinarne provenijencije, prilično jasno govori i tradicionalno složena vjernička struktura crnogorskog društva. Tu strukturu, naime, osim podjele na religijski vjerujuće i religijski nevjerujuće, karakterišu još barem tri podjele, ukoliko se zanemari da ni u Crnoj Gori  nijesu nepoznata i okupljanja oko raznih, starih i novih, kultova i mitova. Riječ je:

najprije, o „generalnoj“ podjeli crnogorskih vjernika na hrišćane, muslimane i sljedbenike drugih religija;

potom, o podjeli unutar „hrišćanskog korpusa“ na optante „istočnog“ hrišćanstva (pravoslavlja) i „zapadnog“ hrišćanstva (katoličanstva);

najzad, o podjeli unutar poklonika istočnog hrišćanstva (pravoslavlja) na vjernike okupljene oko SPC (tzv. svetosavce) i vjernike okupljene oko CPC (tzv. autokefalce).

Očekivati da bi u takvoj vjerničkoj strukturi emocionalna komponenta religijsko-doktrinarne naravi mogla predstavljati potku za  formiranje kritičke mase onih koji bi svojim „duhovnim uticajem“ nešto promijenili u datoj faktičkoj poziciji bilo koje od postojećih crkava ili drugih  vjerskih organizacija u Crnoj Gori, prilično je nerealno.

To u punoj mjeri važi i za CPC. Činjenica da su se u nekim prigodnim situacijama, kao na primjer prilikom loženja „crnogorskog badnjaka“ na Dvorskom trgu na Cetinju i drugdje, zajedno sa vjernicima CPC okupljali i katolici i muslimani, ne dovodi u pitanje gornju  konstatciju. Hiljade okupljenih tim prigodama, različitih po nacionalnoj pripadnosti i  religijskim osjećanjima, tamo je dovodila i ujedinjavala oko zajedničkog badnjaka ista ljudska potreba da u trenutku pogromaških spoljnih nasrtaja na njihovu državu i pokušaja da se ona uništi unutrašjim raskolima i bijedom, pokažu da im je, kako bi Platon rekao, i te kako „stalo do časti u takvim stvarima kao što su hrabrost, i brzina i snaga, ali i istinoljubivost, blagorodnost i najzad otmenost“. S prolaskom tog vremena prošle su i manifestacije zajedništva te vrste, a sa sticanjem nezavisnosti i međunarodno-pravnim prizanjem Crne Gore kao suverene države prestala je i poteba za, u biti ipak, političkim okupljanjima te vrste.

Konkretno i apstraktno

Najzad, u prilog teze da pitanje sudbine CPC i njene faktičke pozicije u crnogorskom društvu i državi ne zavisi, ili najmanje zavisi, od „stanja emocija“ njenih vjernika i sljedbenika, pogotovo onih dogmatsko-doktrinarne provenijencije, govori  i supstancijalna „kakvoća“ onoga što bi se moglo nazvati religijskom sviješću vjerujućih Crnogoraca. Za tu svijet je, naime, karakteristično:

prvo, da ona, kao i svaka druga  reglijska svijest, čak i onda kada najviše prožima čovjeka, ne supstituiše sve njegove duhovne dimenzije i potrebe;

drugo, da i u onome što se u toj svijesti podrazumijeva kao najčistija i najdublja božja vjera, osim uobičajenih hrišćanskih kultova i mitova, ima idosta natruna animizma, totemizma i drugih vjerovanja sa imanentnim im pshilološko-etičkim strukturama i „imprimaturama“;

treće, da su Crnogorci božje, božansko, sveto i zavjetno, na jednoj strani, jednako kao i bogohulno i prokleto, na drugoj strani, više i češće smatrali konkretnim ovozemaljskim nego apstraktnim, nikada do kraja spoznatljivim, transcendentalnim kategorijama i vrijednostima, usljed čega su svoje duhovne pastire kudikamo više cijenili po svjetovnim (ratničkim ili politčkim) učincima nego po „crkvenim poslovima“, koje im je nametala sveštenička funkcija;

četvrto, da su Crnogorci u raznim „posebnim okolnostima“; koje kod njih nijesu bile rijetke, više i lakše od bilo koga iz redova „braće po krstu“ mijenjali vjeru, a kad je „trebalo“ i masovno se „dehristijanizirali“.

 Ništa bez vlasti

Za  formiranje  predstave o etičkoj i inoj kakvoći svijesti religijski vjerujućih Crnogoraca i  time za procjenu njenog mogućeg uticaja na promjenu stanja u kome se CPC nalazi, svakako nije irelevantna, ni slika koju o interesno-obrazovnoj strukturi njihovog klira nudi jedan od kultnih   crnogorskih prelata, kada u svom znamenitom dijelu mitropolita opisuje kao brižnog i ne odveć optimistički nastrojenog državnika, igumana kao prilično zanesenog (slijepog) filozofa, a svještenika kao nepismenog „narodnog čovjeka“  koji na sav svoj vjerski nauk i učinak gleda iz ugla ravnodušnosti tipa „ko će bolje, široko mu polje“.

No, čak i pod pretpostavkom da sve naprijed navedeno nije kakvo stvarno jeste, a da ovo potonje više ni izdaleka nije kakvo je bilo, očekivanje da bi unutar religijskog i etičkog supsrata vjernika i sljedbenika CPC mogao nastati kvalitet dovoljan za neku ozbiljniju promjenu stanja u kome se ona nalazi – nije realno. Jer, i kad bi se takav kvalitet imao,  opet se bez volje  vlasti, nadležne za akt formalno – pravnog preinačenja vlastitih odluka u oblasti imovinsko – pravih odnosa ništa ne bi moglo postići, a da  to bude unutar ustavnog poretka zemlje.

*   *   *

Napomena: Ovaj nastavak teksta je trebalo da bude objavljen u subotnjem broju Pobjede, ali tehničkom greškom urednika to nije bilo moguće. Zato ga objavljujemo u današnjem broju kako bi čitaoci imali potpuni uvid u analizu akademika Radovana Radonjića o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Izvinjavamo se gospodinu Radonjiću i čitaocima.