Petokraka

Ističem da se patriotizam nerijetko  iskazuje mržnjom prema odabranom partizanskom znaku  – petokraki. Potežu se razne floskule da se ocrni druga, partizanska strana. Najviše to čine osobe  koje su se debelo okoristile u sistemu „samoupravnog socijalizma“. Sada ga zdušno pljuju. Riječ je o sezonskim političkim presvlakačima

Piše Žarko Đurović književnik i učesnik NOR-a

Suština čovjekove egzistencije ogleda se u samom činu kontinuiranog trajanja, koje se oplođuje idejama novih spoznaja i značenja. U njih unosimo stvaralački duh, nekad u blažoj a nekad i izrazitijoj formi.  Zavisno šta tražimo  i šta nam nudi. Međutim, čovjek je uvijek nezadovoljan stepenom lične i društvene verifikacije. Vrijeme mu u tome ide na ruku, budući da su apsorbovana saznanja vezana za njegov tok i trajanje.

Logično je da vrijeme bude u funkciji čovjekove svijesti i savjesti. Da u njima traži nove vidove spoznaja i tumačenja. Futur nadilazi aorist  dubinom svojih zahtjeva i sadržaja, prethodno od njega preuzevši ono što je vrijedno i istorijski potvrđeno. Politika često zna da poremeti odnose na skali vrijednosti i da ono što je istorijski potvrđeno mistifikuje i iskrivi.

Tako  i petokraka, dakako nezasluženo, dobija epitet đavoljeg znaka. Ne dvoumjeći se u mišljenju, reći ću da ona nosi karakter patriotskog nasljeđa. Ono, ako na pravi način mjerimo stvari, sadrži savjest i osjećanje. Osjećanje, kaže  jedan francuski estetičar, dobija jedno složeniju funkciju. Postaje savjest!

Otuda je prirodno da ova dva fenomena, osjećanje i savjest, postanu nasljeđe koje valja uvažavati i prisvojiti. Petokraka je ova dva fenomena snažno prožimala u vrijeme oslobodilačkog rata. Partizanski borci s ponosom su petokraku ušivali u kapu ili kačket, a mnogi žitelji na revere odjeće. Slobodno ću reći da je petokraka bila sinonim borbe i otpora, ne dozvoljavajući borcu – partizanu da ga obuzme malodušje i očaj. Čak ni u trenucima kada smrt postaje  izvjesna.

Ovdje ću prizvati Rusoa i njegove misli  da se u dramatičnom doživljaju nalaze najdublja osjećanja. Ona iskušavaju vitalitet ratnika, šireći granice njihovih moći i vjerovanja. Uz Rusoa pomenuću i Paskala, koji ističe da su prošlost i sadašnjost jedno od drugog zavisni, što će reći da se ni budućnost ne može tvoriti bez navedene istorijske uzročnosti.

Petokraka kao znak i kao simbol označavala je slobodarstvo u najširem smislu riječi. NOR-u nije smetao ni krst ni polumjesec.  Sjećam se da je pop Đorđe Kalezić nosio oba ta znaka. Slična je stvar i sa hodžom Hasanom Kebom, iz okoline Mostara, kojeg je rodoljubivost navela da pođe u partizane.

Ondje gdje postoji volja, lakše se vlada sobom. Partizani su posjedovali volju koja se prosto graničila sa nemogućim. Iza te volje nije stajalo prazno polje ravnodušja nego –  zov slobode. Nije to bilo lako. U agresiji okupator nije bio sam. Izdašno su ga pomagali oni koji nijesu znali da razlikuju zoru od pomrčine. Pomrčina je najveći rival razumu i savjesti!

Ovaj zapis ne bih pisao da se ne prave česte pogrde na računa oslobodilačke prošlosti, u kojoj je petokraka vizirala osjećanja patriotskog  podvižništva. O njemu su pjevali sa puno unutrašnjeg žara, oličenog u prometejskom duhu: Naša  borba zahtijeva kad se gine da se pjeva.

Ističem da se patriotizam nerijetko  iskazuje mržnjom prema odabranom partizanskom znaku  – petokraki. Da se u mržnji prema njoj ne bi izostalo, potežu se razne floskule da se ocrni druga, partizanska strana. Najviše to čine osobe  koje su se debelo okoristile u sistemu „samoupravnog socijalizma“. Sada ga zdušno pljuju. Riječ je o sezonskim političkim presvlakačima, koji su spremni na sve samo da ostvare ćar.  Tih individua toliko se namnožilo, postavši korisnici sumnjivih renti  i vješti peritelji novca. Mnogi od takvih ne stignu ni na sprovod svojoj rođenoj majci.

Neke se skupine samovoljno odlučuju da ruše i grobove na kojima je utisnuta petokraka. Ne samo grobove nego i spomenike sa tim uzvišenim, slobodarskim znakom.  Na spomeniku sto pet palih boraca u NOB, u Ostrogu, skinuta je više puta mermerna petokraka, čime su rušioci  iskazali nečuveno bezdušje. Riječ je o sramnom gestu, koji nažalost stiče sve uočljivije prostorno širenje, što postaje paradoks svoje vrtse.

Držim da je puka  politika jedno, a istorija drugo. Petokraka pripada više ovom drugom fenomenu. Zbog šire i impresivnije simbolike – da se sruši avet fašizma. Vidimo da je nekima žao što se to odigralo. U takve spadaju  i rušioci partizanskih spomenika, sa petokrakom. To oni čine, kažu, i iz civilizacijskih pobuda, iako se zna da rušenje istorijskih relikvija ne spada u oblike civilizacijskog ponašanja.

U ovom trenutku prisjećam se lika strijeljanog heroja Ljuba Ćupića. Čudi me da nema spomenika u Nikšiću, gradu gdje je sprijeljan. Pošao je u smrt, ali je prvo svoje sugrađane podario osmijehom, koji je postao istorijska matrica ne samo Nikšića, nego i cijele Crne Gore.

Nije petokraka đavolov znak, kako neki misle. Ona je u minulom vijeku  bila i ostala vaga savjesti i vaga sudbine.