SANTOBONO PAUSILIPON

Prošlo je gotovo šest mjeseci od moje službene posjete bolnici „Santobono-Pausilipon“ u Napulju, a do ove pauze nije došlo zbog nedostatka vremena ili želje da od vas ne  tražim pomoć, već zato što sam čekala da neki zdravstveni čelnici reaguju na ono što nam se pružalo kao veoma povoljna okolnost. Nažalost, sve to ide dosta sporo, ali ja ne gubim nadu da ćemo ipak skoro doći do konkretnih rezultata.

 Iz određenih  službenih i neslužbenih informacija shvatila sam u čemu je problem. Ima ljudi koji se pitaju i koji me pitaju zašto se jedna italijanska bolnica stavlja na raspolaganje Crnoj Gori, pogotovo danas kada ekonomska kriza pritiska svijet? Rekla bih da se u tim pitanjima krije zrnce sumnje da iza svega toga stoje materijalni ili slični interesi.

 Istorija nas podsjeća na čuveni Malteški red, osnovan 1048. godine, na jedan od najstarijih religioznih redova koji danas broji više od 13.500 dama i kavaljera; a prisutan je u više od 120 zemalja… i ima posmatrača kod Ujedinjenih nacija od 1994. godine, svoj kovani novac (malteški vitez) i skraćenica SMOM koja služi i kao registarska tablica automobila pripadnika Malteškog reda. Hiljade i hiljade stranica istorije svjedoče kako još i danas u svojim glavnim aktivnostima nastavlja i njeguje ono što je u svakom društvu i u svakoj epohi aktuelno, tj. u centru njihovog interesovanja su njihova sudbina, medicina i humanitarnost. U prvim redovima te čuvene organizacije nalazi se jedna od najuglednijih ličnosti u svijetu – advokat Enriko Tućilo, inače ambasador u Crnoj Gori. Koliko povjerenje uživa u Malteškom redu i u italijanskim državnim organima – dovoljna je sama činjenica da su njegovi predlozi vezani za izbor države s kojom će se ostvariti ova najplemenitija saradnja na svijetu, bezrezervno prihvaćeni. Prema tome nikada i ni po koju cijenu ne smijemo izgubiti dato nam povjerenje. Moramo biti duboko svjesni koliko možemo pomoći našim malim i velikim pacijentima, kad nam je bolnica „Santobono-Pausilipon“ plemenito širom otvorila vrata.

Ne treba zaboraviti da u sobama ove bolnice čekaju ona nedužna stvorenja za koje često bitka s vremenom znači život. Važno je istaći da se za sve bolničke troškove oboljele djece iz Crne Gore i njihovih roditelja brine Malteški red i uvijek na prvom mjestu advokat Enriko Tućilo.

Sve ovo me istovremeno čini sretnom i pomalo sjetnom. Sretnom – jer znam da će našu djecu Mirka, Nebojšu, Marinu, Sanju, Igora… sresti njihovi vršnjaci: Gianni, Rosangela, Sabino, Luisa… i da će se međusobno sprijateljiti i zajedničkim snagama pobijediti i ono što nam izgleda nepobjedivo. A pomalo sam i sjetna, znajući da prva bolnica na Balkanu „Danilo I“ na Cetinju čeka kada će se neko od nas velikih Crnogoraca – koji se kunemo u Lovćen, citiramo Njegoša, znamo sve o istoriji Petrović -Njegoš, odlučiti da ovim mladim i naprednim ljudima iz cetinjske lokalne uprave pomogne da ovaj naš nepravedno zaboravljeni i duboko povrijeđeni ponos ponovo bude BEATIFUL. Mnogi od nas su se tamo rodili i liječili, ali danas se samo za Bolnicu „Danilo I“ bore Aleksandar, Dražen, Miloš, Niko V., Nikola T., koji se tamo nijesu ni rodili. Naša je dužnost da ih podržimo i da im pomognemo, jer sigurno kad bi nas mogli vidjeti kralj Nikola, ili knjaz Danilo, kraljica Milena…  naljutili bi se na nas, namrštili  grdno, a tako bi  reagovala i slavna italijanska kraljica Elena.

I dok tražim istorijske podatke o dinastiji Petrović-Njegoš, da bih dala precizne i tačne odgovore koje mi traže moji italijanski sagovornici, u dubini duše sam ipak optimista, jer vjerujem da će me neko u tim mojim razmišljanjima prekinuti nekom lijepom viješću, npr. „sakupili smo toliko i toliko eura i počinjemo rekonstrukciju bolnice koja je upravo otvorena zahvaljujući rođendanskim poklonima za princa Danila“.

Pred svijetom nas ne mogu dostojno predstaviti skupi automobili, garderoba, putovanja u daleke krajeve svijeta, jer ogledalo naše sjajne prošlosti leži tamo negdje u zasjenku i prašini.

Nataša Kraljević, Bari, Italija

Bari, Italija