„Ko razgrađa, u nas ne pogađa“(narodna)

Kada je veliki srpski pjesnik ( „pesnik bez zanimanja“, kako ga je jednom srpska carina upisla pilikom prelaska srpsko-austrougarske granice) bio na listi sumnjivih („crnoj listi“ kako se to u narodu kaže) kao protivnik ondašnje obrenovićevske vlasti polovinom drugog perioda devetnaestog vijeka u Srbiji, sjedio u krčmi na dunavskom keju, u istom momentu je žandarmerija obezbijeđivala istovar jednog broda sa „povjerljivim“ teretom. Uočivši u blizini „neprijatelja“ zapovjednik žandara kreće u akciju 

„Šta radite ovdje u ovo doba gospodine Jakšiću“ pita zapovjednik lukavo i kao izokola. „Razgađam gospodine“, mirno će Đura. „Razgađate? A šta može li se znati“. Već ohrabren zapovjednik vidi na ramenima još jednu zvjezdicu, jer je na putu da raskrinka i uhapsi velikog neprijatelja srpskog naroda i vlasti.

„Vino i sodu“, spokojno će Đura. „Ne razumem, objasnite moliću lepo“, zapovjednik će vidno uznemiren.

„Lepo gospodine“, objašnjava Đura. „Poručio sam litar vina i litar sode, pa sam popio vino, ostala je soda. Poručio sam još vina, onda je ostala soda… Sve tako od jutros, nikako da istovreme popijem sve odjenom“, savjesno i u tančine objasni Đura…

Đura Jakšić, za neke najveći srpski pjesnik, u to doba je bio na „crnoj listi“ i zbog pjesme „Padajte braćo“, koja se više ne nalazi u nastavnom planu osnovnih škola u Crnoj Gori. A trebalo bi. Zajedno sa objašnjenjem kako je nastala, jer to je jedno snažno poetsko svjedočanstvo o srpsko-crnogorskim odnosima iz ne tako predavnih vremena. Upotrijebio sam iskaz „poetsko svedočanstvo“, a mogao sam komotno i danas tako aktuelan „poetska pravda“, koji evo ne silazi sa stranica izjava, komentara svih mogućih (više nemogućih) glasina iz sredstava informisanja.

Napadi na uspješnog pisca, čovjeka i građanina, koji je iskusio pogrom jednog prostora i našao mir i mršavu egzistenciju u domovini svojih predaka, nije samo nepromišljenost i zla namjera, nego i nenačitanost i neupućenost u sredstva kojima se književnost i književni stvaraoci služe kroz vjekove. Sam pisac svoj iskaz definiše kao „poetsku pravdu“. Znači, ograđuje se od svake zle misli, od lošeg čina. Oni koji ne znaju šta je „poetska pravda“ ne znaju ni šta je poetika, filozofija, metafizika… Na kraju ni šta je duh, ni duhovnost.

Nemam namjeru ni da hrabrim, ni da smirujem dokazano hrabrog Andreja Nikolaidisa, ali treba znati da su mnoga bezumna društva zbog „poetske pravde“ mučili, ubijali, satirali pisce, filozofe, stvaraoce, koji nijesu bili spremni da ugađaju vlastodršcima. Tu cijenu su morali da plate mnogi od Sokrata do današnjih dana (umalo da svijet ne ostane i bez Dostojevskog), ali su poslije toga ostali i postali jači, pročišćeniji, odlučniji u svom djelu i misli zbog čega su bili i biće ukras i memorija progresivnog čovječanstva.

Veliki „grijeh“ Nikolaidisa  je i to što je savjtenik predsjenika Predsjednika Skupštine Crne Gore, po izboru samog predsjednika, čime bi morao, po mišljenju neukih i zlonamjernih, da sahrani svoj književni izraz i otupi stvaralačko pero. Tačnije, da proda dušu i svoj talenat udvorički, razgađajući od prilike do prilike, onima koji ne podnose nikoga sem sebe i svoje mišljenje. Jednom za svagda se mora znati da određeni posao, ma kakav i ma gdje, ozbiljnog stvaraoca ne kupuje da iskazuje samo mišljenje poslodavaca. Ozbiljan stvaralac usavršava svoju ličnost i svoje stvaralaštvo u dosluhu sa nečim što je od Boga dato, a to je talenat. Gušiti svoj talenat, razgađajući i ugađajući dnevnoj politici može samo opskuna stvaračaka ličnost, čiji talenat u službi drugog postaje opšta opasnost i bezumlje što se uporedbom može lako dokazati analizom naše, nekada zajedničke jugoslovenske stvarnosti, u kojoj su stvaraoci i stvaračake organizacije bili kolovođe zla i opšteg rasula.

„Progovoriću na leđa, ako mi usta začepe krpom, o šumo gusta“, kaže za neke danas najveći srpski pjesnik Matija Bećković. Baš tako, mora se reći istina, a „šuma gusta“ se mora prorijediti da bi se kroz nju, najbolje bez nje, vidjelo dalje, išlo u bolja vremena, u civilizaciju.

U društvene okolnosti gdje „poetska pravda“ biva književni, poetski pojam, a ne „talibanski, krvnički, atentatorski“ i šta sve ne izrečeno ovih dana na račun uspješnog, hrabrog, odvažnog mladog pisca, koji je uz to i svjedok, na neki način učesnik događaja, taj koje bi želio da napokon svi, baš svi, bez izuzetka znamo i govorimo istinu i samo istinu „tako nam Bog pomogao“.

Još u doba klasičnog prijehrišćanskog Rima veliki Seneka je rekao: „Svako društvo mora imati svoje dežurne neprijatelje, a najlakše ih je pronaći među piscima, jer su bučni i potpuno bezopasni“.

Mudrost i vještina svake vlasti je da se na civilizovan, zakonit način izbori i obračuna sa svojim neprijateljima. Svakako ih neće naći među onima čije je jedino oružje „poetska pravda“. Treba štedjeti riječi i kvalifikacije, jer „ubi me prejaka reč“, reče veliki Branko Miljković.

(Autor je akademski reditelj i predsjednik Sindikata kulture Crne Gore)