Opušten van bazena, nenametljiv, a uvijek u centru pažnje. I privatno i poslovno. Ljepši pol ga obožava, igrači poštuju, a golmani ga se plaše. Ovo su, u kratkim crtama, karakteristike Mlađana Janovića.

Jedan je od odabranih, jedan od crnogorskih heroja sa Evropskog prvenstva u Ajndhovenu. Ali, u nečemu je bio ispred svih, ne samo saigrača iz nacionalnog tima – proglašen je za najboljeg igrača šampionata. ,,Uhvatili“ smo ga juče nakon odmora, prijeko potrebnog i toliko čekanog poslije napornih priprema i još težih utakmica. I on, kao i ostale ,,ajkule“, i dalje drži u sebi predivan osjećaj i emocije doživljene sa dočeka na Stadionu malih sportova u Podgorici. Srebro iz Holandije još jače je zasijalo po dolasku u domovinu.

- S obzirom kakvo je vrijeme bilo, i da smo kasno došli, sigurno da nijesmo očekivali da nas onoliko ljudi dočeka. Atmosfera je bila izvanredna, ljudi su pokazali da vjeruju u nas. Opet, ponavljali smo sto puta i godinama govorili da smo reprezentacija koja ima kvalitet da na svakom takmičenju igra polufinale, a sada smo dokazali da možemo i više od toga. Svi oni ljudi koji su bili tamo, obavezuju nas da postižemo još bolje rezultate – počinje Mlađan priču za Arenu.

Platili danak polufinalu

Često sitni detalji i jedan korak odvoje od nečeg velikog. Takav je slučaj bio sa crnogorskim vaterpolistima u finalu sa Srbijom. Bili su lošiji samo za jedan gol, gol vrijedan evropskog zlata. Velikog trofeja.

- Kad izgubiš finale ostaje veliki žal. Nije isto igrati za treće mjesto ili izgubiti u finalu, jer ko uđe u finale srebro je osvojio dva dana prije i to mu niko ne može oduzeti. Igrali smo bez prvog centra Zlokovića, Jokić je povrijedio prst usred utakmice, Klikovac dobio isključenje sa pravom zamjene… Iako desetkovani, suprotstavili smo se Srbiji na najbolji mogući način. Prisutan je bio i preveliki umor, dosta smo bili istrošeni od duela sa Mađarskom, u kojem je suđenje bilo skandalozno, a i utakmica je, sama po sebi, bila izuzetno teška – kaže Janović. – Sve i da sudije nijesu tako htjele, vidjelo se da bi dobili Mađare, s tim što ne bi bilo tako teško i bili bi manje fizički i emotivno istrošeni. Taj meč odnio je mnogo toga i uzeo danak u našim redovima.

Nikola pravi kapiten

Svaki sekund proveden sa igračima u Ajndhovenu, svaki minut odgledan u utakmicama prve faze, vodio nas je do zaključka da igrači imaju veliku želju, ali da nose teret koji ih sprečava da budu pravi. Tek su pobjedom nad Srbijom, u meču ,,biti ili ne biti“, pa onda i onim sa Grčkom identičnog karaktera, probili i tu barijeru. Skinuli su postojeći teret i ostavili ga za sobom.

- Prethodna takmičenja, na kojima smo ispadali u četvrtfinalu ili osmini finala, ostavila su traga na nama. Nije nam bilo lako početi novo, jako takmičenje u onako teškoj grupi. U početku se osjećao grč zbog tih neuspjeha odranije, ali iz utakmice u utakmicu podizali smo nivo forme i samopouzdanja, kako pojedinačno, tako i kao ekipa – opisuje prvotimac Savone.

Trebalo je tada imati pravog vođu, a Mlađan potencira lik i djelo starijeg Janovića, kapitena.

- U tim ključnim momentima, kada smo i van bazena trebali da se ,,skupimo“, veliku ulogu imao je Nikola. Ne kažem to samo zato što mi je brat, ali kao kapiten definitivno je uspio da nas drži na okupu i ponekad, kada je koncentracija bila manja i kad je bio premoren, držao je relaciju između igrača do maksimuma. Osjetila se njegova želja, koja je dizala i ostale igrače, tako da je u svemu tome imao najveću ulogu – objašnjava najbolji igrač šampionata.

(Opširnije u Areni)