Mladi crnogorski umjetnik David Delibašić predstavio se likovnoj publici u Podgorici izložbom u galeriji ,,Art“. Peta samostalna postavka ovog izuzetno nadarenog slikara zavrijedila je pozitivne ocjene kritike, a  snažan utisak koji su radovi ostavili na publiku prava je potvrda kvaliteta rada umjetnika koji je likovna znanja stekao na Akademiji lijepih umjetnosti u Rimu.

David Delibašić za Pobjedu govori o svojoj likovnoj estetici, iskustvima stečenim u Italiji, likovnom životu u Crnoj Gori…

Likovnoj publici u Podgorici predstavili ste crteže i slike velikih formata, koji su izazvali pažnju kritičara. Naime, prema ocjenama kritičara, Vaše radove karakteriše suvereno vladanje crtačkom vještinom. Koje mjesto zauzima crtež u Vašem stvaralaštvu?

- Kao što uvijek ponavljam, crtež je za mene nezaobilazna instanca. Bez crteža bih se osjećao izgubljenim. Uvijek kada crtam osjećam da radim ono pravo, da nema dileme, da je to najautentičnije što mogu da izbacim iz sebe. Od prvih susreta sa olovkom osjetio sam da je to moje pisanje, moje izražavanje. Postoje periodi kada koristim potpuno drugačija sredstva i materijale, ali uvijek osjećam da me kod kuće čeka crtež. Crtež je ono centralno – odnosno, bolje je reći da mi crtež služi kao svjetionik.

Vaše slike rađene su tehnikom lak na lesonitu. U izjavi za Pobjedu nakon otvaranja izložbe kazali ste da ovu tehniku često koristite zbog brzine i snage nanošenja boje. Koliko je, uprkos „ekonomičnosti“ kojom ste je okarakterisali, ova tehnika pogodna za izražavanje ideja, misli i osjećanja? 

- Koristim je upravo iz razloga koji ste pomenuli – zbog brzine i ekspresije koja mi dozvoljava da slici priđem slično kao i crtežu. Naravno, boja otvara polje različitih konotacija, ali i nju tretiram kao liniju. Ova tehnika mi omogućava brzo sušenje boje, a samim tim i brze promjene. Podloga koju koristim trpi intenzivne nanose i poteze, a lakovi efektni raspon stilskih izražavanja. To je tehnika koja me zasad okupira, mada s vremena na vrijeme iskoristim i ulje kao i akrilik. Ne treba se isključivo ograničiti samo na jednu tehniku, već konstantno eksperimentisati. Takođe, imam namjeru da se oprobam u drugim medijumima, ili da ih spojim sa slikarstvom.

Prema ocjeni istoričarke umjetnosti Ljiljane Zeković, Vaši radovi podsjećaju na slikarsku poetiku Dimitrija Popovića. Istakli ste da veoma cijenite stvaralaštvo ovog slavnog crnogorskog umjetnika. Šta Vas posebno inspiriše u Popovićevom radu?

- Inspiriše me način na koji tretira klasični crtački jezik, raspon tematika koje obrađuje i veoma istančan senzibilitet. Sve to govori o posebnosti ovog umjetnika. Njegova su dijela svjedoci ovakvog stava.

Kako biste opisali Vašu estetiku, i šta je najviše utacalo na Vaš senzibilitet i umjetnički izraz?

- Dobro pitanje, kada bih znao tačan odgovor odmah bi ga napisao, da ga ne zaboravim. Ne znam da li pod opisivanjem, tj. deskripcijom mogu napraviti paralelu sa depikcijom, odnosno nijesam siguran u to koliko pojmovi korespondiraju sa čulnim, a sa druge strane da li da „citiram“ imena i djelovanje umjetnika prošlosti kako bih opisao uticaj na lični senzibilitet, ili da za to prosto krivim duh vremena. Mislim da je u najvećoj mjeri moje shvatanje tih aspekata determinisao eklektični pristup, više kao stanje svijesti nego kao umjetnički stil. Neophodno je promisliti problematiku jednog djela sa različitih gledišta kako bismo što bogatije ispunili jaz između impulsa i materijalizacije. Ono što bih mogao da tvrdim, kada govorim o mom stvaralaštvu, to bi sigurno bila opsjednutost dinamikom, mutacijom, transformacijom… to je za sada jedino izvjesno.

U kojoj mjeri je, po Vašem mišljenju, u periodu u kojem je konzumerizam naizgled uzrokovao slom metanarativa, umjetnički izraz uspio da sačuva svoju autonomiju (ako je uistinu ikada i imao) u odnosu na dominantni diskurs?

- Konzumerizam je apsorbovao umjetnost upravo iz razloga što je umjetnost hjela da se izbori sa njim, ali na pogrešnom polju, odnosno umjesto pravih regulatora konzumerizma – ekonomije i politike, umjetnički diskurs je izašao iz polja estetike i usmjerio se na teoriju kulture u najširem smislu riječi. Nije označen pravi neprijatelj.Iliako i jeste onda je metodologija protivljenja i odbacivanja te mašinerije bila neubjedljiva i slaba. Uvijek će umjetničko djelo pored svih implikacija biti i proizvod, statusni simbol, čista prisutnost koja popunjava prazninu, ali ukoliko ova određenja budu dominantna onda možemo govoriti o kraju umjetnosti, a ne onda kada umjetnost gubi emancipatorsku snagu i kritičku dispoziciju. Umjetnost će zadržati ove osobine, a konzumerizam nije donio krizu koncepta originalnosti i autonomije, već krizu konceptualnog aparata za pomišljanje originalnosti i autonomije.

Razgovarala: Adrijana Đorojević

(Intervju u cjelosti pročitajte u štampanom izdanju dodatka Kultura)