Marko Vešović i Šeki Radončić

Kesedžija veli da je moju prepisku s njim Pobjeda objavila s ciljem da ga kompromituje. I naša knjiga nudi brdo činjenica koje ga kompromituju, zato više u Vestima nema njegovih popovanja kojim bješe dosmrdio javnosti: tog lupeža zauvijek smo lišili prava da držipredavanja iz etike, a to ipak nije malo.

Pišu: Marko Vešović i Šeki Radončić

Pilot Milovog aviona javlja nam: „U Crnoj Gori, po starom, vaši tekstovi čitaju se sa strašću. Miško Kesedžija, po starom, odašilje poruke da bi pristao da bude predsjednik države ako ga neko lijepo zamoli, i usput preko svoje sestre Milke priprema otvaranje nove banke. Medo Zemunac, po starom, išao je u Beograd da zaduži municiju kojom ga snabdijeva BIA, vjerovatno i da podigne stipendiju koju dobija preko Beka. Zemunac je u beogradskom Hajatu viđen s Andrijom atentatorom. Ima i novosti. Kosara Begović, koja radi na TVCG a godinama je odstreljivala Milov režim u Monitoru (mora da joj je Šogo Grof svojta, što treba provjeriti), definitivno je provaljena i zabranjeno joj da piše za Monitor, a Miško Kesedžija je prisiljen da joj daje pare za nepisanje, jer kao dokazani humanista ne može na ovoj skupoći ostaviti na cjedilu samohranu maju i dijete bez oca. Arsovi pacijenti Milan Avetinja, Branko Radulović, kome cijela Skupština aplaudira kad pogodi padež, i Filip Kovačević, prave novi svjetski poredak. Milka Kilomudić i Goveče Sa Krštenicom popušili ga kod američke ambasadorke kojoj nijesu dali oka otvoriti: stalno su je zvali na večere da joj objasne kako su DPS i Đukanović krivi i za globalno zagrijavanje, ali je žena najzad viđela o kakvim se idiotima radi pa ih zaobilazi u velikom luku“.

Arso Vujošević je stari podgorički psihijatar.

2. Tamara Nikčević poslala mi mejl: „Kad je riječ o medijskom linču kroz koji prolazi Nikolaidis, vidim da u Nezavisnoj prednjači Koča Pavlović. Analizirajući javni govor koji je prethodio Osmoj sednici CK SKS i Miloševićevom ‘preporodu’, Bogdan Bogdanović u knjizi ‘Mrtvouzice’ kaže da je jezik najveći denuncijant. Jezik je skenerski nalaz onoga ko govori: opisuje koordinatni sistem u kojem se govornik kreće, ukazuje na njegov sistem vrijednosti. Zašto sam se sjetila Bogdanovića i bila prinuđena da tog velikog čovjeka stavim u isti pasus sa KP-om? Pa, zbog jezika. Naime, KP kaže da Nikolaidisa treba ‘ukloniti iz Skupštine’. Ukloniti?! Možda onako kako su to učinili nekadašnji poslodavci KP-ovog partijskog šefa? ‘Uklonili’ su Stambolića, Đinđića, Ćuruviju; na Ibarskoj magistrali i u Budvi pokušali su da ‘uklone’ Draškovića; takvi su ‘uklanjali’ po Hrvatskoj, Bosni, Kosovu, Beogradu. I sada bi da ‘uklanjaju’ po crnogorskoj Skupštini! Neće, ni da Bog!“ Razumije se da neće: Beograd je, posve uzaludno, protiv Nezavisne aktivirao svoj zadnji ešalon na čijem su čelu Koka Pavlović i Goveče Sa Krštenicom, a ko je od njih dvojice veći kvisling, to zna Allah dželešanum.

3. Goveče Sa Krštenicom bavi se usmenim novinarstvom: priča đe stigne i kome stigne da je krsni list, čiju smo sadržinu objavili u Pobjedi, običan falsifikat. Goveče iz Ribnice kod Kraljeva koje Pobjedu naziva „državni magloid“ vjeruje da će svojim mukanjem tu krštenicu pretvoriti u maglu, stoga će, kao još jedan dokaz da nikad ne pucamo iz prazne, Pobjeda objaviti njen original koji će na zadnju koricu naše knjige biti stavljen, pored ostalog, i zbog ekavice koja mi je poprilično zagonetna: ne znam je li to karađorđevićevska ekavica onih koji su jeli državni hljeb u Crnoj Gori prisjedinjenoj Srbiji, ili vojna, to jest zvanični jezik JNA, ili je ekavica neizbježna kad krstiš gedžu?

3. Poznato je da je dvojici zulumćara iz Vesti, koji sebe vide kao dar s neba što ga je puk stoljetnim molitvama isprosio u Boga, odavno postao ikona Ješo Brković, zulumćar iz CKL od koga su zbilja imali šta da nauče. Jedan Čehovljev junak veli da su njini nitkovluci potrebni, jer se s vremenom preobraze u nešto tvarno, kao gnoj u zemlji. Ne znam koliko je to tačno, ali nema dvojbe da smo mafijaše iz Vesti uzorali ka Maraš njivu, a nakon izlaska „Špijuna iz Piperah“ ljudi od Ješa bježe kao od gomile gnoja. „Čuo sam da Jeksi više ne šeta Podgoricom“, velim prijatelju. „Šetao bi on, ali nema s kim“.

Kad smo svojedobno polemisali, Žbiru iz Seocah je bio bitan učinak laži koje je objavljivao u CKL, vrlo tiražnom režimskom glasilu, a uopće mu nije mu bilo važno što ću ga u malotiražnom Monitoru ugnati u laž i ugred ga pošteno izlupati. U jednom tekstu, taj rasni pisac policijskih prijava moj iskaz od 111 riječi sveo je na patrljak od 19 riječi, rekord koji, mislio sam, dugo neće biti oboren, ali sam se prevario: iz intervuja koji smo u prošlom tekstu citirali, Jovanovićev odgovor na pitanja o Đukanoviću, dug 196 riječi, intervencijom Tanje Pavićević, ili Govečeta Sa Krštenicom, u Vestima je sveden na 7 riječi, čime je Ješov rekord obesnažio njegov učenik, bio žensko, bio muško. Žbir je te polemike pisao sa tvrdim uvjerenjem da uopšte neće biti odgovora: kad na protivnika natovari svašta kao na mrtvu kobilu, mislio je da ga je likvidirao.
4. Na sajtu Pobjede, kaže Radončić u mejlu, „čitao sam komentare čitalaca. Jedan veli: ‘Sjećate se kako ta bagra Pobjedu posprdno zove Glas Čepuraka i Pogreba. A oni opalili reklamu da preuzmu posao oko osmrtnica. Mora da se Kesedžiji prošupljila kesa i da je na njih velika muka kako prikupiti koji eurić i pokriti manjak. Reklama bi mogla glasiti: Sa Vestima se lakše umire, ili: Sad možete mirno da umrete jer će vam Vesti osmrtnicu štampati u boji. U preambuli osmrtnice će pisati: Kako Vesti iz pouzdanih izvora saznaju danas je umro taj i taj. A imaju i gratis najmanju osmrtnicu za koju bi reklama glasila: Sa Vestima se besplatno umire. Sad treba raspisati konkurs kako da njihovim rječnikom krstimo Vesti. Moj predlog je Šareni korotnik’.Istog se načela držao Miško Kesedžija koji je Radončićevu tvrdnju da ga je u njegovom stanu isljeđivao Vukašin Maraš proglasio zločinom, očekujući da se zločinac sam preda nadležnim organima i da Šekijevoga odgovora neće biti. Toga načela se držalo i Goveče Sa Krštenicom koje je vjerovalo da je svojim tekstom u Vestima likvidiralo Radončića, čak mu je napisalo osmrtnicu, i nije objavilo Šekijev odgovor, jer ga je smatralo ramhetlijom, a skupa s Josifom Brodskim drži da „u svijetu mrtvih nije uobičajeno uzvraćanje udaraca“. Ukratko: jebo ono što veli malotiražna Pobjeda koju, jer objavljuje osmrtnice, obojica zovu „Pogreba“ i „Glas Čepuraka“ (ime podgoričkog groblja), važno je ono što lažu visokotiražne Vesti, ali su danas ova dvojica mafijaša zreli za Čepurke, što dokazuje i mrtvački zadah kojim pune Vesti.

Tragom ove vijesti pogledao sam Vesti: preko čitave strane pukli reklamu za objavljivanje čitulja i pomena. Dali i cjenovnik usluga. Za početak, čitulje objavljene na osmini strane biće besplatne. Četvrtina strane košta 72 eura, polovina 145, čitava strana 290 eura. Ista je cijena novinskog prostora za pomene. A evo kako su se, prije nego što je tiraž Vesti pao ispod 10.000 primjeraka, ti moralni milicajci sprdali sa čituljama. U tekstu ‘Neredigovani Šeki’ o mojim pismima u Pobjedi Kesedžija veli: ‘Pisma su se najprije pojavila u Glasu Čepuraka s ciljem da me kompromituju’.Goveče Sa Krštenicom kaže: ‘Državni magloid će predati Šefovom partneru i frendu iz Sarajeva tako da ćemo umjesto Glasa Čepuraka dobiti Avazov Zabavnik’. Hoće li Vesti postati Glas Čepuraka, kako zovu Pogrebu? Neće. Zaboraviće šta su pisali i biće špijun režima ko ih na to podsjeti.

Kesedžija veli da je moju prepisku s njim Pobjeda objavila s ciljem da ga kompromituje. I naša knjiga nudi brdo činjenica koje ga kompromituju, zato više u Vestima nema njegovih popovanja kojim bješe dosmrdio javnosti: tog lupeža zauvijek smo lišili prava da drži predavanja iz etike, a to ipak nije malo. Kad je Pobjeda počela da objavljuje moju prepisku s Miškom Kesedžijom, zvao me telefonom iz Londona, gdje je skoknuo da obiđe kćer, valjda i banke, i optužio me da sam im dao prepisku čije objavljivanje moram zaustaviti, ili će uzeti advokate, ako treba iz Londona, da me tuže zbog štete koju nanosim Vestima. Rekao je da sam pisma pisao za objavljivanje. Brinulo ga je i što će u Pobjedi izići moje pismo kako me u njegovom stanu Maraš isljeđivao. Zahtijevao je da tražim prekid objavljivanja prepiske.

Odgovorio sam da pisma zaista jesam pisao da budu čitana u sudnici, dakle za javnost, ako mi Vesti ne vrate pokradene dionice koje su prisvojili falsifikujući moj potpis. Na zahtjev da odmah javno tražim prekid objavljivanja naše prepiske rekao sam: ‘Sivi tiću Peroviću, ispalo bi da ja nešto krijem, a da si ti pošten. Nek Pobjeda sve objavi, pa ko šta ponese’ „.

Dok čitam dokumente o Kesedžiji i Govečetu Sa Krštenicom često nisam siguran govore li isključivo o njihovim ličnim osobinama, ili je to uobičajeno ponašanje pripadnika mafijškoga staleža? Ili ih je proletersko siromaštvo spasavalo od njine prave prirode koja je buknula kao vatra kad su u nju, kao ulje, usuti milioni eura?

O Mišku Kesedžiji se može reći ono što se svojedobno govorilo o Menandru: od sebe je napravio takvo ogledalo Nezavisne da nisi znao koje je Nezavisna a koje Kesedžija, ali toj priči je kraj: Srđan Kusovac feljtonom u Pobjedi i mi ovom knjigom oteli smo mu iz šapa crnogorsku javnost s kojom se igrao kao Čarli Čaplin globusom u filmu „Diktator“ i moraće da nađe drugu igračku. Ako za to nije možda kasno.

Evo i jedan odlomak iz „Špijuna iz Piperah“: Jeksi je u ratu iz Zagreba zvao Fahrudina Radončića koji je radio u štabu Sefera Halilovića i molio ga da ubijedi Izetbegovića da stavi Armiju BiH pod Tuđmanovu komandu. „Ne znaš ti Crnogorce!”, rekao sam kad mi je to Fahro priopćio. „Kako ne znam? Cio vijek sam živio u Crnoj Gori”. „Ne znaš ih s poleđine, kao ja. Pravom Crnogorcu preče je njegovo prkno no vasbijeli svijet”. Pošto znam da će pravi Crnogorac žrtvovati sto Nezavisnih da ispuni što mu prkno žudi, nije loše ponoviti da je lemanje Miška Kesedžije ponajprije naš prilog, ako i skroman, borbi da Nezavisna ne postane Borisova latifundija.