Svaka varoš ima ljude koji daju šmek čaršiji, poput Titomira Džudovića, nekadašnjeg mornara, pjevača i glumca, a sada prepoznatljivog slikara, koga Beranci, kako je svojevremeno i u Pobjedi pisano, doživljavaju „kao jednu od maskota i legendi grada“. Pokazuju mu to sugrađani u svakodnevnom ophođenju, a naročito je impresivno masovno prisustvo otvaranju njegovih izložbi slika, poput one 1999. godine, sa koje je postavka „prošetala“ i galerijama Podgorice, Bara, Kotora, Nikšića, Vrbasa, Beograda… Omiljen je Džu, kako ga od milošte zovu, u svakom društvu – gdje se pjeva, glumi, poezija govori, slike razgledaju i, prvenstveno, anegdote prepričavaju i dosjetke „sipaju“.

Pomorac sa Čakora

Odmalena je u Beranama, gdje je i završio osnovnu i srednju školu, a kao dječak pjevao u horu Kulturno-umjetničkog društva „Dušan Bošković“, nazvanom po njegovom ujaku – prvoborcu koji je tek što je završio veterinu u Beogradu stupio u NOB i, nažalost, na Lazarevu subotu 1943. poginuo na Kučevom brdu. Dušan je volio muziku, kao i njegov brat Drago, gitarista, koji je 1944. u Bijeljini „za slobodu život položio“.

Naslijedio je Titomir umjetničku žicu ujaka, ali i majke Slavke, koja je pravi umjetnik među krojačima. Prirodni talenat nadogradila je učeći šnajderski kurs pet godina kod vrsne šnajderke Ruskinje Marivane i sa iglom i mašinom podnjivila Titomira i starijeg sina Sloba, koji je ostvario zapaženu profesionalnu karijeru šumarskog inženjera.

- Ja sam prve stvaralačke korake učinio u beranskom KUD-u, tada jednom od najboljih društava u Crnoj Gori, iza nikšićkog „Zahumlja“ i podgoričkog „Buda Tomovića“. Iz njegove dramske sekcije ponikli su poznati glumci, a u Likovnom klubu bili su i priznati slikari – podsjeća Titomir, uz napomenu da od srednje škole slika, a intenzivno od kako su sagradili kuću, usred šume na razmeđi Velike i Gornje Ržanice.

Avanturističkog duha ovaj mladić sa Čakora je, prije četiri decenije, plovio na putničkom brodu i obišao svijet, jer je, kako veli, njegovoj „boemskoj duši i u zavičaju tijesno“.  Radio je i kao dekorater, a u lukama obilazio galerije, pozorišta i muzeje, ali i kafane i kockarnice…

Vidikovac kao motiv

- Kako sam po povratku u Berane desetak godina bio bez posla, dao sam se na slikanje i ponovo uključio u KUD. Igrao sam u nekoliko predstava reditelja Miša Koraća i za epizodnu ulogu u komadu „Mlaz krvi“ dobio nagradu na Festivalu u Trebinju. Bavio sam se, takođe, scenografijom i uradio za kratki film „Zle oči“ Mirka Vlahovića, sa kojim sam dugo sarađivao. Potom sam se zaposlio u Zetatransu i za platu mjesečno im radio dvije slike – priča Džudović, podsjećajući da je sredinom osamdesetih godina, sa Zavičajnim klubom studenata organizovao manifestaciju „Šlaufijada“, koja je deceniju bila prava atrakcija na talasima Lima – od Vinicke do beranskog mosta.

Popularni beranski slikar priredio je i pet samostalnih izložbi, koje su masovno posjećenje i uvijek se pretvore u umjetničko veče Beranaca. Zimuje u Beranama sa 91. godišnjom majkom, a od maja do septembra se u Velici slikarstvu preda. Od lanjskog ljeta priprema veliku izložbu, koju će u avgustu prirediti u Beranama, a potom u Podgorici, Herceg Novom i Srbiji.

- Sa vidikovca od kuće pogleda puca na Plavsko jezero, Visitor, Lim i cijelu dolinu. Neiscrpna je inspiracija i Čakor, Prokletije… Otuda su moje slike pune vedrine i života, nade. Pokušavam da boje duše prenesem na platno. Boje nijesu jarke, sve je nekako u skladu s mojim poimanjem života – tihog i nenametljivog postojanja. U atelje mi dolaze slikari i drugi umjetnici, planinari, ali i ljubitelji dobre kapljice, za koje s jeseni pripremim bistru rakiju. Život me nije mazio i, možda, zato volim vedriju stranu i primjećujem samo lijepe stvari i njima dušu nasladim. Tako i u ljudima, pa i kad su pakosni prema meni, vidim samo ono što je dobro – priča Džudović, napominjući da „baterije“, naročito u Zavičaju pripuni. Otuda i Beranci, koje upitate za Titomira, u šali kažu: „Otišao je Džu u Veliku – da popravi krvnu sliku i poneku naslika priliku“.

 Boja krvotoka i nerva

Ocjenu da Titomir Džudović Džu ne bi ni mogao biti ništa drugo – nego slikar, nekadašnji Pobjedin saradnik Miomir Mišović je, svojevremeno u katalogu uz njegovu samostalnu izložbu slika, obrazložio: „Boja je sastav Džuovog krvotoka i nerva, amajlija i alhemičarskih tajni, u kojima zasigurno pluta njegova kista po platnu vremena i prostora… Izlivenom raznobojnom materijom, kakvu posmatrač ne umije da mijenja, Džu je stvarao svijet koji je svakog trena drugačiji, usijaniji i bliži tajnosti nego autoru.“

Ime

Slikar Titomir Džudović rođen je 1947. u Prištini, gdje mu je službovao otac Radomir, poznati partizanski borac. Sinu je ime „skovao“ od dvije tada najdraže riječi: Tito i Mir. Ubrzo je, međutim, stradao od svog idola – dvije i po godine je bio na „prevaspitanju“ na Golom otoku i ostatak života proveo u neslobodi i tuđini.

 Djetinjstvo u kući vojvode Gavra

Podsjećajući da je djetinjstvo proveo u kući vojvode Gavra, u kojoj su, nakon što su srušene kuće Slavkinog roda – Boškovića u glavnoj beranskoj ulici, živjeli dok im je Boračka organizacija dodijelila stan, Džu naglašava zahvalnost 91-godišnjoj majci i za to što ga je, iako je odrasla u bogatoj gradskoj familiji a suprug Radomir emigrirao, usmjerila ka očevom zavičaju.

Gojko Knežević