Čini mi se da je najuputnije započeti ovo kratko štivo sjećanjem na Kiru Gligorova, koji nas je nedavno napustio. Umro je u snu, blago njemu. Prešao je devedesetu godinu života. Bio je i ostao  značajna povijesna figura ne samo u makedonskim ili južnoslavenskim razmjerima, nego još  širim. Odlikovao se širokogrudošću.

Razum i razboritost

Pružila mi se prilika da ga susretnem  nekoliko puta, u Skopju i u Napulju- bili su to svaki put susreti sa zdravim razumom i razboritošću. Spasio je Makedoniju od rata, ovog posljednjeg, suludog kao i svi drugi, pogotovo kad se vode među srodnim narodima. Suprotstavio se ratnim huškačima i kolovođama, napose Miloševiću, Tuđmanu i njima sličnim. Kad su druge alternative odbačene i poništene, založio se za miran razlaz, prijelaz jugoslavenske federacije u asimetričnu konfederaciju. Raskid bez rata i krvi. Užas koji je nastupio i nametnuo potvrđuje da je bio u pravu.

Želio je čuti mišljenja ljudi iz kulture, iz raznih sredina, o onom što se pripremalo i što će se dogoditi. Mene je pozvao zajedno s pokojnim pjesnikom Izetom Sarajlićem u Skopje da porazgovaramo,  da mu kažemo što mislimo o sukobu koji je već bio na vidiku: bio je tada jedini predsjednik koji je u našim prilikama htio znati  kako napredniji dio kulture, onaj koji nije zaražen nacionalizmom, gleda na  zbivanja što su opominjala i prijetila.  Od njega ćemo prvi put čuti kako je Jacques Delors došao u ime Evropske zajednice  s obećanjem velike materijalne pomoći  – da se ostvari reforma Ante Markovića, oporavi ekonomija, uđe zajedno u Evropsku zajednicu. Da se izbjegne krvoproliće. Bilo je još vremena i mogućnosti da se tako postupi. Kad to nisu prihvatili  šefovi naših najvećih malih nacija, Gligorov i uz njega Izetbegovivć predložili su da se održi referendum  i  konsultira sam narod o takvoj odluci. Prijedlog nisu  prihvatili oni  koji su držali da narod misli i želi isto što i oni sami. Odbili su.

Olujna vremena

Čitao sam, prije svega toga, zapise Kire Gligorova o tome kako se probijao kroz fašističke prepreke u Drugom svjetskom ratu, nastojeći  stići na vrijeme u Jajce, te sudjelovati na  zasjedanju Avnoja, zastupati Makedoniju. Bio je to težak i smion pothvat, uza sve ostalo simboličan. Valja pročitati što kažu o tome  „Olujna vremena“, njegovi memoari i zapisi,  nekonvencionalni i primjerni. S mnogo simpatija gledao je Gligorov na Hrvatsku, ono što je bilo najvrednije u njoj. Čitao je Krležu, pozvao ga u Skopje. Prema Tuđmanu je bio rezerviran, svakim danom sve više. Pročitao ga je…

U ovoj prilici prisjećam se razgovora koje smo Sarajlić i ja vodili s njim na početku devedesetih godina prošloga stoljeća, prije nego što je zapucalo i zaratilo se. Pripremili smo se za susret s Kirom. Pročitali, među ostalim, podroban tekst o Makedoniji u Krležinoj enciklopediji, izdvajajući egzotična mjesta pogodna za početak besjede. „Karavan s duhanom iz Jenidže – Vardara brojao je 1852 godine više od pet stotina kamila“ koje su pratili čuvari i trgovci „iz Prilepa, Bitolja, Velesa“.

Tako se nekoć, ne tako davno, putovalo i trgovalo. Na putu je bilo opasnosti, raznih. Potom su počeli radovi na putu Solun – Bitolj te, nešto kasnije, Solun-Serez, potom nastadoše kolski drumovi. Gradila se Makedonija na starim granicama država i carstava. Je li to netko opisao?  Hoće sigurno, ako već nije. Raspredali smo uz crno vino koje će dobiti naziv „t’ga za jug“. Zemlja kraj dva mora a nije joj dano da izbije ni na jedno od njih. Samo se s Gligorovim moglo voditi takav razgovor, naši lokalni rukovodioci nisu bili tome skloni. A većina ni kadri.

Strpljivost i predanost

Nisam propustio ni da upletem u to stanovita razmišljanja o braći Miladinovima, Konstantinu i Dimitriju, o njihovu sakupljanju narodnih umotvorina, o strpljivosti, predanosti, upornosti, o pothvatu koji je pjesnički po sebi. Predočimo Konstantina u Manastiru Zografu na  Svetoj  Gori, gdje se posvećuje poseban kruh svagdanji , zatim  pjesnikov  sastanak u Beču i Đakovu  sa Štrosmajerom: o čemu su razgovarali  godine 1861.?  Štrosmajer  je pomogao da se objavi prvi izbor makedonskih narodnih pjesama, intervenirao je kako je znao i mogao da se oslobodi Konstantinov brata Dimitrija iz zatvora u Carigradu te je i sam dopao tamnice. Kakvi neobični detalji iz razdoblja rađanja jedne nacije i njezine književnosti!

Tadašnji je Zagreb, pod austrougarskom vlašću, maštao o slavenstvu.  I Hrvati i Makedonci, i drugi Južni Slaveni nadali su se da će im „matuška“ Rusija pomoći, a ona, nesretna unatoč svojoj veličini, ni sebi nije uspijevala pomoći kako valja. Hrvatska je kultura na neobičan, reklo bi se ekumenski način umjela otvoriti vrata djelatnicima i stvaraocima različita roda i porijekla: Strosmajer, Šenoa, Gaj, Vraz, Štos (Stoos), Šulek, Demeter, Zajc, Lisinski, Bukovac, Medulić,  među inim. Jedno „prozorče“ otvorilo se i prema podjarmljenoj braći  Makedoncima.To se ne zaboravlja.

Zatvarani pisci

U  Strugu, na Struške večeri poezije, došao je njemački  nobelovac Heinrich Böll, lijevi katolik. Tu smo, u Makedoniji,  odlučili ponovo intervenirati, u ime PEN kluba, za Vladu Gotovca i još neke zatvarane pisce. Nije bilo važno slažemo li se  ili ne s pojedincima, nego govorimo li i pišemo  slobodno i branimo pravo da i drugi tako postupaju. Neki  centri PEN-a, vjerojatno u dogovoru s  Böllom,  poslali su hrvatskom ogranku te međunarodne organizacije  materijalnu pomoć koju smo razašiljali  obiteljima zatvorenih pisaca. I taj pothvat veže, eto, s Makedonijom.

Godine 1978. gost Struških večeri poezije bio je slovenski pjesnik Edvard Kocbek, i on lijevi katolik a partizan, izabran svojedobno za potpredsjednika Avnoja; poveo je za sobom u otpor fašizmu i druge intelektualce, slične kršćanske provenijencije. Nije dopustio poslije rata da mu činovnici  određuju što može  reći, a što se ne smije. U času kad je izišao na scenu, na čudesnome mjestu gdje se Crni Drim ulijeva u Ohridsko jezero, povukao ga je za rukav „čuvar“ i rekao da ne može čitati svoje pjesme, naređeno mu je da ga spriječi. Netko je telefonirao iz Ljubljane?   Prišao sam Edvardu, napustili smo i scenu, i Struške večeri, i samu  Strugu. Kocbek je bio izvan sebe, ponižen i uvrijeđen . Ja sam napisao  tekst o tom skandaloznom činu  i objavio ga u beogradskoj „Politici“, a prenijelo ga je na kraju krajeva i ljubljansko „Delo“, ne istražujući krivicu onoga tko je sve to zakuhao: krivci su bili drugdje, ali je ljaga pala na domaće organizatore.

Posjećivao sam nakon toga pisca „Tovarišije“  (Drugarstva), čitao bilješke s njegova puta u Jajce 1943, držao po svijetu predavanja o prozama  naslovljenim „Strah i pogum“ zbog kojih je autor toliko napadan i praktički isključen iz političkoga života.

Iz Struge smo takođe protestirali kad su stanovite grčke službe „onemogućavale ulazak u Grčku jugoslavenskim građanima makedonske nacionalnosti, namačući im ponižavajuće formalnosti, tražeći potvrde o nacionalnom porijeklu, napose za osobe rođene u egejskim krajevima.

Nismo stigli u ono vrijeme razgovarati s Kirom Gligorovim o tome. Danas bi  dodali da je sramota ne dopustiti Makedoncima da svoju  zemlju i državu nazivaju Makedonijom. Treba li onda  onemogućiti  svijetu da se isključe sve ostale riječi koje potječu iz dalekih korijena drevne grčke civilizacije: i kosmos, i polis s politikom, i logika, i tiranija i, među ostalim,  demokracija.

Da zamijenimo demokraciju neologizmom  koji smo iskovali: „Demokratura“.

Predrag Matvejević