Prolazim sinoć (četvrtak) Bokeškom, jednom od najdražih mi ulica u Mirkovoj varoši i čujem live svirku. Vjerovatno bih samo prošao, pretpostavljajući da je riječ o još jednoj tezgi, ali me je energetski bilans zvuka privukao da uđem u „Trops“ i uvjerim se o čemu je riječ.

Neka predivna sirovost u zvuku kazivala mi je da nikako ne može biti riječi o jednoj od pop-rok tezgi sa „ispeglanom“ produkcijom (čitaj sa smanjenom jačinom gitara i bubnjeva). Ubrzo sam dobio potvrdu vlastitih pretpostavki jer me je još s vrata dočekao masni, sirovi, da ne kažem garažni vrisak gitara i odjekivanje bubnjeva, što je u PG lokalima prava rijetkost.

Bend na bini sastavljen od crnogorskih rok muzičara različitih generacija koji sviraju kao da svakodnevno održavaju zajedničke probe. Jam session prve klase, ako mene pitate, nešto što u PG nijesam vidio „ne pamtim otkad“.

Nova koncepcija kluba, kako su mi rekli, počela je prije nekoliko dana, a prva novina koja je dodata je bina sa stalnom instrumentalnom postavkom, doduše minimalnom, ali više nego dovoljnom za klasične rok formacije od tri ili četiri člana. Bina sa stalnom postavkom. Konačno. Možda izgleda čudno da jednom tako malom fenomenu pridajem značaj, ali riječ je o tome da takva bina znači i niz pratećih fenomena.

Naime, veliki je broj crnogorskih rok muzičara koji su nastupali u različitim bendovima i vremenom postali „vuci samotnjaci“, ali i dalje sa istom idejom u srcu, koji sada imaju mjesto da bez protokalrnih aktivnosti ostvare kontakt sa publikom na najneposredniji mogući način.

Dalje, postojanje jednog takvog kluba omogućava mnogim poklonicima rokenrola da kada krenu „u dgra“ znaju da postoji mjesto gdje svirka spada „pod obavezno“ a ne da je riječ o još jednoj „ljigavoj gradskoj tezgi“.

„To dalje implicira“ mnogo veću interakciju među izvođačima i publikom (što je u slučaju Crne Gore oko 90 odsto istih ljudi), a samim tim i početak stvaranja prave scene.

Sada u Crnoj Gori postoji kritična masa ljubitelja alternativnih kulturnih dešavanja, ali ona ne može biti pokrenuta ako nije riječ o zajedničkom djelovanju ljudi različitih generacija, jer u svakoj od njih ne postoji dovoljan broj pojedinaca koji bi bili sposobni da iznesu sami takav projekat.

Zato sam posebno uživao gledajući kako uz iste ritmove i zvukove jednako „đipaju“ čika Šomi (Dragan Roganović, široj javnosti poznat po reklami sa zlatnom ribicom Lutrije CG) i klinci mlađi nekih pedesetak godina od uvaženog kolege Roganovića.

- Ka’ u Beograd – čujem kako dešavanja u klubu komentariše grupa mladića i djevojaka smještenih za susjednim stolom.

Pa nije baš kao tamo, ali hajde da se složim da je zaista bilo netipično za Podgoricu u najpozitivnijem smislu te riječi.

Možda će i ovo „novo lice Tropsa“ završiti kao jedan od neuspjelih projekata, ali to će samo pokazati da u ovoj državi (jer je Podgorica postala Crna Gora „u malom“) ne postoji kritična masa koja bi opravdala postojanje nekog nezavisnog kulturnog kluba.

Dakle, konačno jedna pozitvna stvar za rokenrol u Podgorici. Sve što mogu da kažem, ma koliko izlizano zvučalo, je ono čuveno fejsbukovsko – lajk. A možda se i vidimo na nekom Jam sessionu.

Mirsad Hadžalić