Marko Vešović i Šeki Radončić

U Danima, gdje pljuje Radončića i veliča Pejovića, Pršutan veli da je „čisti falsifikat“ Šekijeva tvrdnja da je odbio svjedočiti protiv Slobe i dodaje: „Zašto nijesam svjedočio protiv Slobodana Miloševića zna tadašnji glavni tužilac Haškog suda Džefri Najs“. Priznaje da je odbio svjedočiti, svejedno zašto, ali kad Šeki kaže isto, to postane „čisti falsifikat“, jer Pršutar je iz Banjana đe ime Veseljko daju samo konjima. Pitam Šekija: je li to tačno? „To je pričao Vojvoda od Raguze, isto iz Banjana, isto četnik“.

Dva četnika iz Banjana

Pišu: Marko Vešović i Šeki Radončić

1. Kad sam čitao knjigu Sve je bilo meta, veselile su me laži bivšeg sekretara Matice muslimanske Veseljka Pršutara. Na početku knjige izdaje se za protivnika svega što se u Crnoj Gori bivalo uoči agresije na konavoske pršute, Dubrovnik i Hercegovinu: „nisu mogli da mi oproste što sam novinar Monitora i crnogorski liberal“ i što je bio „na strani onih koji su se zalagali za mirno i demokratsko rješavanje sporova između jugoslovenskih republika, osuđivali crnogorsku vazalnu vlast i velikosrpske planove Slobodana Miloševića, deklarisali se za građansku i nezavisnu Crnu Goru. A ni to što sam po nacionalnosti Crnogorac i da je moj jezik crnogorski. Bilo je to ravno krivičnom djelu. I dovoljno da me obilježe kao izroda, ustašu, tuđmanovca“. Mjesec i po boravio je „u SAD upravo tog ljeta“, što su, po mišljenju „dijela rodbine, komšija-patriota i nekih bivših prijatelja“, „finansirali CIA, Vatikan i ostali ‘bjelosvjetski neprijatelji srpstva i pravoslavlja’„. Zbog mog boravka u Americi posebno su velike neprilike imala moja djeca. I u školi, i na igralištu i na ulici“.

Kad je došlo stani-pani, „cijelu noć sam se“, veli Pršutaš, „lomio šta da radim? Da li da ‘položim oružje’, kako su starješine nazivale dezertiranje, ili da idem u rat – najveće zlo koje je čovjek smislio?“ Lomljenje se završilo polaskom u „najveće zlo“. Taj rezervista koji u ovoj knjizi igra osobu prisiljenu da ratuje i protivi se, ne javno već u sebi, svemu što se događalo u Hrvatskoj i Hercegovini, veli da je, dok još nije bilo završeno ni formiranje četa, „kao kurir komandanta bataljona, udarnički špartao od čete do čete“, kako i pripše srpskom Špartancu. Taj „izrod, ustaša, tuđmanovac“ postao je komandantov kurir, što je mogao biti jedino povjerljiv čovjek. Na str. 90. kaže da je „prije nekoliko dana ‘unaprijeđen’ u vozača komandata našeg bataljona. Bila je to, naravno, velika privilegija“, rezervisana za agente CIA-e, Vatikana i drugih „neprijatelja srpstva i pravoslavlja“, što nije bilo dovoljno: tek kad je pokazao potvrdu da su mu đeca, zbog boravka u Americi, imala velike neprilike, zaslužio je puno povjerenje i postao komandantov vozač.

„Vrijeme mi“ kaže Pršutar, „brže prolazi pošto često vozim komandanta u obilazak okolnih položaja. Uz to, dobio sam i neka nova pisarska zaduženja pa nemam skoro ni minute slobodnog vremena“. Da bi mu pored starih dali i „nova pisarska zaduženja“, morao je izbuljiti potvrdu da je član LSCG. Taj mrzitelj agresije na ratištu je bio u poslu do guše i nije imao „skoro ni minute slobodnog vremena“, jer se komandant zakleo da će od ustaše načiniti Srpče ili će poginuti. Pršutan u knjizi prećutkuje imena, što je dokaz da je veoma zaostao: izbjegava ih iz sujevjerja, kao što banjanske babe ne vele „zmija“ već „nepomenica“. Ni ime komandanta ne pominje, iz sujevjerja ili možda zato što se zvao Kostadin Koprivica, Slobin pukovnik od krlje Rista Đokova? I je li Pršutašu rod Đorđije Koprivica što na internetu uz gusle veliča Pavla Đurišića?

Pršutan se fali da je, pred kartom SAD, slobinski nabrijanim rezervistima pričao „svježe doživljaje iz Amerike: o Vašingtonu, Njujorku, San Francisku, Nevadi, Teksasu… o farmama, kaubojima, indijanskim rezervatima, o suretima sa našim iseljenicima“! Zaboravio je da su mu, zbog boravka u Americi, djeca imala grdne neprilike, i da je po mišljenju mnogih u SAD boravio o trošku CIA-e, Vatikana i inih dušmana pravoslavlja. Pršutar često laže maloumno jer ne zna da Montenj veli: ko nema jako pamćenje, nek se ne upušta u tu rabotu. Da u tom budeš uspješan, moraš pamtiti šta si ranije slagao.

Pršutar se sjeća kako je njegov otac Risto Đokov u Konavlima „godinama kupovao vino, rakiju za slavu Svetog Nikole“ i kako se „kao dijete radovao niskama suvih smokava koje je otac donosio iz Konavla! Otac je često pominjao svoje dugogodišnje ortake iz Mihanića i ostalih konavoskih sela. Ortaci iz Konavla! S kakvim je samo poštovanjem o njima govorio moj otac“. Što je još jedna dokaz da su komunisti činili čuda u prevaspitvanju četnika. Milovo ortaštvo s Kesedžijom bilo je pičkin dim u poredbi s ortaštvom Rista Đogova i Hrvata iz Mihanića. Kad je obrijao bradu koja mu na ratnom fotosu stoji ka da je s njom iz majke izišao, Risto je preodgojen u duhu bratstva i jedinstva, zato se od milja topio kad zbori o konavoskim Hrvatima kojim, da ih je u ratu uvatio, više ne bi trebalo praviti opanaka.

Risto Đokov Koprivica - prvi lijevo - fotografija iz Svedoka

U Danima, gdje pljuje Radončića i veliča Pejovića, Pršutan veli da je „čisti falsifikat“ Šekijeva tvrdnja da je odbio svjedočiti protiv Slobe i dodaje: „Zašto nijesam svjedočio protiv Slobodana Miloševića zna tadašnji glavni tužilac Haškog suda Džefri Najs“. Priznaje da je odbio svjedočiti, svejedno zašto, ali kad Šeki kaže isto, to postane „čisti falsifikat“, jer Pršutar je iz Banjana đe ime Veseljko daju samo konjima. Pitam Šekija: je li to tačno? „To je pričao Vojvoda od Raguze, isto iz Banjana, isto četnik“.

2. U Danilovgradu, na dan Opštine, kulturni i sportski program iz prvog reda gledali su uvaženi gosti, a đe je prvi red, tu je Kilibarda. (Kad su suverenisti slavili referendumsku pobjedu, kamere su zabilježile kako je Nošo izgurao, ne no izlaktao sve ministre, poslanike i šefove partija, da stane prvi do Mila, jer su njih dva jednako zaslužni za Suverenu).

Iza ceremonije, na ručku za goste, kraj Kilija je sjedio Said Čekić, predsjednik Skupštine Opštine Plav. Noka ga je pitao okle je i što radi, a on Noku kako mu je bilo u Sarajevu.

„Odlično! Divno su me primili, znaju da sam stari prijatelj muslimana, ali zlo domaće mi nije dalo disati. Navadili mi se Radončić i Vešović: od njih mi je život u Sarajevu omrznuo. Otvorim izjutra novine: Kilibarda sa kokardom. Uključim Tv na podne: Majke Srebrenice traže da me proglase personom non-grata. veče na Dnevniku: Udruženje djece šehida traži da odem. Neka ih, velim, to će proći, a sjutra u novinama Kilibarda s nožem na Dubrovačkom ratištu, dok Helsinški Komitet RS i Nataša Kandić traže da se proćeram iz Bosne. Pa ovo udruženje, pa ono: nijesam znao koliko u Bosni ima tih udruženja žrtava rata. Tako danima i neđeljama. Znate, mladi kolega, Radončić je poznat novinar i protiv mene je vješto koristio svoje veze i uticaj. Ne znam što mu je trebalo da proganja stara čoeka. Čekao me stres kad god otvorim novine ili uključim televizor. Stalno sam se pitao: šta li će sada da mi objavi?“ „Nije vam ga bilo lako“, uzdanuo je mladi ljekar Said Čekić, Šekijev brat od ujaka.

Marko i Šeki lemaće Noša dok je živ i mole Boga da što dulje živi, Marko čak veli: „Živio sve dok mu pilići ne stanu otimati ljeb iz ruku“. Noka je zbog nas napustio Sarajevo i Pobjedu, a nama je žao što ne shvata da protiv njega nemamo ništa lično: ne bijemo po njemu no po njegovoj kokardi. Šeki i Marko devetaju Noša 21 godinu, a trebaće nam bar decenija za lemanje Miška Kesedžije, pravednika kakvog ne pamti ni crnogorska ni srpska istorija, koji, kad pročita naš tekst, osjeti bol toliko težak da bi pod njim poklecnuo i konj ruskog diva Svjatigora iz biljina, a šta su biljine nek mu objasni Ruskinja Natalija, njegova supruga.

3. Predlog haških isljednika da u procesu protiv Slobe svjedoči o onome što je u svojoj knjizi opisao, Pršutaš je odbio „prvenstveno da ne bih izlagao porodicu neprijatnostima, a i sebe“: iz istih razloga je postao agresor na Hrvatsku i Hercegovinu. Tužitelju Džefriju Najsu Pršutan je rekao: „u Hagu ne želim da svjedočim ni zbog toga što bi se to moglo tumačiti kao akt protiv moje države“. Ratnik s bradom koja mu je, kažu svjedoci, divno stajala, ljevše no Ristu Đokovu, nije htio da svjedočenjem ugrozi državu nastalu ujedinjenjem Crne Gore i Slobodana Miloševića. Pošto je bio vozač komandata bataljona i njegov pisar koji se u knjizi nigdje javno nije pobunio protiv onog što rade rezervisti, razumna je pomisao da Pršutar u Hagu nije svjedočio iz straha da će biti raskrinkan.

Pršutaš priča i da je, vozeći komandanta, na raskršću za Ravno pružio pogrešne papire policajcu koji ih je pogledao na brzinu i vratio mu ih. „Čim stigosmo u Ravno, odoh kod oficira bezbjednosti. Kažem mu kako sam umjesto putnog naloga vojnoj policiji podmetnuo spisak druge smjene iz Pogona i opravdanje koje je potpisao trebinjski ginekolog“. Zatim „oficir bezbjednosti uze ‘nalog’ da ga sjutradan ponese u Komandu Brigade i obavijesti ih kakvu imaju policiju, ali uz obećanje da neće okriti ko ju je nasmario“, to jest prošpijao. „Policija je, vjerovatno, poslije ovog slučaja propisno izribana, jer tako je pooštrila kontrolu da smo rampe prolazili s teškom mukom i onda kad su nalozi i vozila bili u redu. Raspamećeni policajci često su pominjali ‘kurvinog sina s ginekološkim putnim nalogom’, uz obećanje da će tu ptičicu uloviti“.

Ne čudi što je policajca potkazao bezbjednjaku: vitez iz Čiste Vlake, koji policiji šalje prijave protiv svojih komšija, Šekija je špijā Mitingašu, a Mitingaša Šekiju. Pršutan ne vidi da njegova priča veli da je uklonio kvar u ratnoj mašini koja je sve mljela: jedan njen točkić – policajac s raškršća u Ravnom – nije radio kako treba, zato taj protivnik agresije može biti gord što je kvar u toj mašini otklonio, čak je neispravni točkić proradio mnogo preciznije no ostali! Pršutaš zaslužuje plaketu s pohvalom kao pooštrivač kontrole na vojnim punktovima u dane kad je Ravno sa zemljom sravnjeno.

Na kraju teksta u Danima, Pršutar u ime Pejovićevih branitelja poručuje: „Nas Radončić ne može zaustaviti“. Može. Kao što je zaustavljen Risto Đokov – veća sila od sina. Šeki ih može zaustaviti bar za 40 godina. Do novog klanja muslimana. Koji su četnika turili za sekretara svoje Matice, jer u Crnu Goru ima što nema niđe na bijeli svijet.

A ovo su očevici pričali Veliboru Džomiću kom zahvaljujemo: Hvala Veliboru na fotki Rista Đokova objavljenoj u Svedoku gdje je s Pršutanom polemisao: jednom, kad su „ustaše“ minobacačima zapucali po brdu 3-4 km daleko, Pršutar je bacio pušku i dao se u bezglavo taktičko povlačenje: mislio je da njega gađaju. Priča kaže da je Pršutaševa puška završila u dubrovačkom muzeju kao primjerak zarobljenog okupatorskog oružja.

A Džomić veli: „Tražiću da me ne deportuje gnjida već majstor za deportacije Slobo Pejović, makar mi se desilo što i trojici braće Rikalo“.