„Pilansko vrijeme“ je vrijeme našeg djetinjstva, čije su nas zime zatrpavale snijegom, a ljeta pržila suncem. I u tim neprilikama svako je radio svoj posao, zato što je to bila redovna pojava. Nikad ispod jednog metra snijega, a u nekoliko zima i do cijela dva metra. Nije bilo televizora, ni radio aparata, samo poneko stari tranzistor, niti je iko znao da postoji vremenska prognoza, nego su se orijentisali na probode u kostima starih osoba, a najsigurnija prognoza da će zapadnuti veći snijeg je bila grmljavina dok pada snijeg. Tada je glavna dojava bila među naseljima-grmi, biće velikog snijega. 

Piše: Prof. dr Blagota Mitrić, akademik DANU

U to vrijeme nije bilo domaćinstva koje nije imalo bar jednu lopatu, poneko dvije, a svi, baš svi imali su skije, „napravljene“ svojeručno od starih pivskih bačvi, koje je nikšićka pivara izbacivala na otpad. Te bačve od piva su bile poluloptaste, pa onda odvalimo dvije daske sa bačve, zatim prikucamo na sredini daske kožnu ili gumenu prečagu i eto nam skije, bez ikakvih skijaških cipela i raznih zakopčavanja. Pa kada udari veliki snijeg, navučemo noge u one dvije prečage na dasci od bačve i „skijamo“ do šupa za drva, do česme za vodu, do „đe car ide pješke“, a poslije podne idemo na Šakovu glavicu ili Uzdomir, đe smo se stvarno skijali kao pravi skijaši. Za to vrijeme snijeg zapada i lopate u ruke, pa sve do ručka čisti se do „džade“, do prodavnice, do komšije i do „đe treba“. A onda, poslije ručka, isto to sve do mraka. A bolesni i stari održavaju vatru u šporetima. To je trajalo neđeljama. Jer je jedini snjegočistač bila lopata.

Danas, kada je pao snijeg iste visine kao i u pilansko vrijeme, o jadu se zabavila cijela država, a vremenska prognoza je udarna vijest na svim medijima. A u prodavnicama ni leba, ni varenike, ni jogurta. Sve zakrčeno, ni snjegočistači ne pomažu, iako čiste danju-noću. U kraju đe živim, kod Male pijace, sedam-osam minuta pješke od centra grada, prvi dan velikoga snijega niko nije vidio nijednog snjegočistača. Ja sam vidio jednu lopatu u rukama jednog mladića, koji je čistio put od parkirališta do Ul. Vasa Raičkovića, dužine jedno 30-40 m, da izađe sa autom i tako s vremena na vrijeme pogledam – on i dalje čisti. To je trajalo jedno dva-tri sata, a da za to vrijeme nijesam vidio da mu je iko živi prišao da ga upita „kako ide“, a kamoli da mu pripomogne.

Ni ovaj što ovo piše.