Debitantski komad mlade hercegnovske spisateljice i studentkinje dramaturgije Maje Todorović, pod nazivom „Drekavac“, izveden je premijerno 10. februara na sceni Beogradskog dramskog pozorišta, u režiji Milene Pavlović Čučilović.

Razgovarao: Jovan Nikitović

Riječ je o realističnoj priči, s primjesama crnog humora, koja govori o iskupljenju i oproštaju. Maja je rođena 1990. godine u Splitu, odrasla je u Herceg Novom gdje je zavrišila osnovnu i srednju školu, a sada je student četvrte godine Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu. Autorka je nekoliko realizovanih scenarija u okviru ispitnih radova studenata filmske i televizijske režije… U intervjuu za Pobjedu, Maja Todorović govori o svom komadu, debitantskom nastupu u pozorištu, društvenoj stvarnosti, očekivanjima…

Kada ste pisali komad, koliko ste se trudili da on bude drugačiji od mnoštva tranzicionih priča koje posljednjih godina imamo priliku da gledamo u pozorištu?

 - „Drekavac“ je moj komad sa treće godine, i teško da je (kao i većina studentskih tekstova) inovativan ili neko novo „čudo“ dramaturgije. Lično nije mi ni bila namjera da izmišljam „nove forme“, već da se bavim temom koja je mene zanimala i osjetila sam potrebu da ispričam priču o ljudima čije su me sudbine dirnule. Iako to jeste tranziciona priča na neki način, mnogo mi je važnija bila intimna, lična drama mojih junaka, koji bez obzira na svijet kojih ih okružuje pronalaze snage da urade nešto u životu. Oni ne lamentiraju nad svojom sudbinom i ne krive druge ni svijet oko sebe, već pokušavaju da u tom svijetu, kakav god da je, pronađu zaboravljene vrijednosti: ljubav, iskupljenje i oproštaj.

Šta bi izdvojili kao najveću osobenost komada „Drekavac“?

- Ono što je svakako doprinijelo da moj tekst pobijedi na konkursu koji je organizovalo Beogradsko dramsko pozorište, a i što se meni nekako čini jako bitnim, je iskrenost i prirodnost u tretmanu likova i priče. Moji junaci ne govore nikavim poetskim jezikom, nema „zaumnih“ replika, hamletovskih lomova, dugih monologa sa kvazi dubokoumnim metaforama. Oni su ljudi koji nas okružuju, čije probleme nije teško razumjeti. Sa njima se nije teško saosjećeti, jer svi mi zasigurno imamo svoje snove, ponešto za praštanje i za iskupljenje.

„Drekavac“ je priča o marginalcima, ljudima koji pokušavaju pošto-poto da se snađu u životu i društvenoj stvarnosti. Ko su junaci Vaše drame i zašto žive na takav način?

- Junaci moje drame jesu marginalci, ali ne bih to uzela kao neku dominantnu karakteristiku. Ne čini ih to ništa mnogo različitijim od nas. Jednostavno, u svijetu koji ih okružuje oni švercovanje raznih nelegalnih stvari preko mesare koju drže, ne doživljavaju ništa gore od bilo kog drugog posla. Glavni junak mog komada Dimitrije, živi sa dva brata i majkom, koja je spremna na sve kako bi svojim sinovima omogućila normalan život. Problem je što taj „normalan“ život ona i Dimitrije ne doživljavaju na isti način.  Dimitrije je svjestan da to što radi nije ono što želi, on ima svoje snove, ali ih je vremenom zaboravio ili potisnuo. Tek kad pronađe Marinu, ženu kojoj želi da se iskupi, shvata da, kako mu ona kaže – „uvijek ima izbora“. Samo treba naći snage da se borimo za ono što želimo.

Imati premijeru komada u pozorištu, svakako je veliki uspjeh za svakog dramskog pisca. Šta za Vas, kao studenta, znači izvedba „Drekavca“ u BDP-u?

- Prije svega veliko je zadovoljstvo imati premijeru u pozorištu sa 65 godina tradicije, a još veće što izvedba „Drekavca“, zajedno sa „Doktorom D“ Gorana Markovića, obilježava jubilej Beogradskog dramskog pozorišta. Drago mi je što je tim povodom data prilika mladim, domaćim piscima. U posljednje vrijeme pozorište sve više guraju ka neverbalnom, preformansu, konceptu koji ne samo da izbacuje pisca već ide ka tome i da odbaci glumca. Sasvim je normalno da u pozorištu i u umjetnosti uopšte postoje različte tendencije, ali ne da jedna nastaje gazeći i izgurujući drugu. Mislim da su pisci ipak još uvijek potrebni, a među njima i oni mladi koji imaju šta da kažu.

Šta je za Vas idealno pozorište i kakve teme bi ono trebalo da pokreće?

- Od Aristotela pa do danas razni pisci, filozofi i teoretičari su mu pripisivali najrazličitije funkcije. Dok je Aristotel govorio o katarzi, Breht je želio da pozorište upotrijebi kao vrstu propagande, da osvijesti gledaoca, ali ne uživljavanjem, kako je to Aristotel smatrao, već obrnuto. Ali čak i sam Breht je kasnije shvatio da se od zabavljačkog karaktera pozorišta ne može pobjeći. Mislim da pozorište i ne treba da bježi od toga, ali ni da zabava ne treba da bude sama sebi svrha. Nijesam od onih koji misle da će pozorište ili umjetnost promijeniti svijet. Kod nas, konkretno, to je nemoguće s obzirom da oni koji bi najviše trebalo da se mijenjaju nikad nijesu ni ušli u zgradu nekog pozorišta, a ne kupili kartu za predstavu. Međutim, poricati potpuno uticaj pozorišta na određena društvena dešavanja i negirati i ograničavati njegov domet, takođe je nepravedno. Kroz istoriju su film i pozorište nerijetko korišćeni kako u svrhu propagande, buđenja patriotskih euforija, tako i pokušaje osvješćivanja, antiratnog angažmana i slično. Pozorište mora da postavlja pitanja, da se bavi temama koje nas se tiču, da vrlo jasno pokazuje nas u ogledalu, pa makar sa rogovima i repom, kako je govorio Žari. Bitno je da publika reaguje, da se smije, da plače, da misli. Ako gledalac ništa ne osjeti, ako ne misli o tome kad izađe iz pozorišta, ako to što se događa na sceni ne razumije, ne dodiruje ga ili se smije, a taj smijeh nema poentu već je sam sebi svrha, plašim se da ni to pozorište nema mnogo smisla.

U kolikoj mjeri kod Vas postoji potreba da se kao dramski pisac ostvarite i u Crnoj Gori?

- Odrasla sam u Herceg Novom koji će, ma gdje da studiram ili radim, uvijek biti moj grad, mjesto u koje ću se uvijek vraćati. Boka je puna motiva i priča, pravi kovčeg blaga za pisce iz kojeg su izašli mnogi biseri naše literature. Što se dramskog stvaralaštva tiče tu su komadi mog profesora Stevana Koprivice. Ipak, to ne znači da je to blago potrošeno. Naprotiv, mislim da ima još dosta  toga o čemu valja pisati. Ali, iako naizgled blago, treba jako paziti šta od njega uzeti i kako ga iskoristiti. Ja ću se potruditi da u dogledno vrijeme i na scene u Crnoj Gori dospije neki moj komad. Svakako bih bila ponosna da dočekam premijeru u rodnom gradu. Zar ima veće sreće od toga?