Prvijenac Anđeline Džoli prikazan u Zagrebu, kritika ukazala na promašaje priče
ZAGREB – Kontroverzni rediteljski i scenaristički prvijenac „U zemlji krvi i meda“ Anđeline Džoli premijerno je prikazan u subotu u prijestonici Hrvatske. Priča sa ratnom tematikom u posljednjih mjesec dana izazvala je različite reakcije, od odobravanja u većem dijelu javnosti u regionu, do osude u dijelu BiH i Srbije.
Američka glumica Anđelina Džoli izjavila je u Zagrebu da je očekivala negativne kritike iz Srbije, ali da je one ne opterećuju.
- Jasno mi je da su one velikim dijelom i odraz političke situacije, ali znam da je srpski narod dovoljno pametan da razmišlja svojom glavom i da više ne nasijeda na manipulacije – rekla je novinarima američka glumica.
Trud nije pomogao
Prvu kritiku filma „U zemlji krvi i meda“ nakon premijere na filmskom festivalu u Berlinu, objavio je hrvatski Jutarnji list. Novinar Jutarnjeg Jurica Pavičić u kritici filma zapisao je da je Džoli očito bila svjesna kako je teren u koji ulazi osjetljiv, pa se silno trudila da njen film ne ostavi kolonijalni utisak.
- Nastojala je po svaku cijenu izbjeći utisak holivudizacije tuđe nevolje. Sav trud da se izbjegne utisak kolonijalne bahatosti plemenit je i dobronamjeran, no ne pomaže filmu – zapisao je Pavičić.
Posebno slabo mjesto u filmu, prema navodima Juričića, je prikaz ljubavne veze slikarke i njenog tamničara-ljubavnika, u koju Džoli uopšte ne može da uvjeri gledaoca.
- Ona nije sociopolitički i psihološki uvjerljiva, niti scenaristički postavljena – zapisao je Pavičić.
Nije antisrpski
Što se političkog aspekta filma tiče, prema pisanju Pavičića, film „definiše agresora“, pričom se elaborira i velikosrpska mitologija, kosovski mit, memorija na ustaške masakre.
- Ono što razlikuje ovaj film jeste to što Džoli pripadnicima srpskog kolektiviteta daje nijanse: ima ih groznih, ima ih dobrih i ima oportunista, zajedničko im je to što su se poveli za ludošću. U tom smislu, glupo je govoriti da je Džoli napravila antisrpski film, osim ako antisrpski nije govoriti o nečemu što se juče dogodilo – zapisao je Pavičić.
Bosansko-hercegovački kritičar Sead Varga zapisao je da „U zemlji krvi i meda“ služi više kao aktivistički pamflet nego umjetničko ostvarenje.
R. K.
Da je Andja Srbe predstavila kao andjele i zrtve, onda bi je velicali i okivali u zlatu, medjutim u ratu koji je bio svi su bili pomalo krivi, u svakom zitu ima kukolja, pa tako i kod Srba, Hrvata, Bosanaca i ostalih….zivim u jednom multietnickoj drzavi, svako ko postuje svoje, postovace i tudje, dok je kod nas sve obrnuto, ovdje u Australiji Srbi iz Dalmacije ne mogu podnijeti Srbe iz Srbije, i obrnuto, a nas Crnogoce ne mogu ocima vidjeti, ali sta cete, to je zalosna stvarnost
Kako nas tek vole u Beogradu!!! U Crnoj Gori nas optužuju da smo ekstremisti! A mi smo Crnogorci najkosmopolitskiji narod na Balkanu. Ovo nije nacionalni romantizam već iskustvena činjenica. Ko je gledao suđenja u Hagu, sadržaj filma mu se čini kao prijepodnevna predstava (matine) za đecu. Niko ne kaže da ne bi u slićnim okolnostima i drugi narodi činili slična zlodjela. Sada su to uradili Srbi i to je činjenica od koje ne treba bježati, već je prihvatiti, pokajati se, a ne negirati je i relatizovati kako su to svi činjeli. Na taj način se samo vrijeđaju žrtve i produbljuje mržnja. Komentari koji se bave temom filma a ne samim filmom nijesu vrijedni pažnje.
Redateljka i spisateljica Andjelina se potrudila da nacini nesto sto je ratna romansa ali nije ni najmanje istrazila etnografski background: ljudi sa Balkana koji pogledaju film se ni u cemu ne prepoznaju, oni ne mogu osetiti da je film o njima i njihovima. Dozivece ga kao i druga svetska publika. Bosanci i Srbi u njenom filmu ne stoje ni u kakvoj vezi sa Bosancima i Srbima, ni tada, u vreme rata a ni sada kada se velika aktivistikinja odlucila za svoj humanitarni film (sto je dobar biznis-potez!). Andjelinini karakteri su kao neka mitska bica sa kojima je nemoguce se identifikovati, oni govore jezikom kakav se nikada nije govorio u bivsoj drzavi, oni se ponasaju kako se ‘kod nas’ nikada nije ponasalo. Kolosalna neuverljivost, zaplet koji je potpuno neplauzibilan, fantasticna romansa kakva se ne moze odigrati u stvarnosti, to je sav taj holivudski galimatijas koji u svojoj ideoloskoj poruci pravda i poziva na stranu intervenciju, garant globalne pravde. Rade Serbedzija je odigrao najgoru ulogu u svojoj karijeri: narocito kada kaze “Znaj sine da smo robovali pod Turcima, pa prvi rat, pa drugi, eto mi moramo ovo iskoreniti… Izvestaceno, banalno, cmizdravo, emocionalno ledeno, pateticno, manipulativno, skaradno – ukratko “jadna joj majka” reziserska i scenografska reputacija.
@Vesna. Niko od Srba iz Srbije ne mrzi tebe (niti bilo koje druge Crnogorce, pa cak ni tzv Dukljane) zato sto si Crnogorka, nego imaju razloge da Srbi iz svih krajeva ex-Jugoslavije (najvise iz Krajine, Dalmacije, Hercegovine, Crne Gore) mrze Srbske izdajnike (ili ih oni smatraju izdajnicima, njihovo je pravo da misle da li je to sa osnovom ili bez osnova) koji su se pojavili devedesetih godina i traju do danasnjih dana (nasilno rasturanje Jug, formiranje nezavisnih drzava na tudjim teritorijama, podjela istog naroda na bjelase i zelenase, priznavanje Kosova, itd).
@KonstantinKalenos: Odlican komentar.
pishem po sjecanju:”na ovaj veliki srpski praznik danas poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. evo je konachno doshlo vrijeme da se poslije bune protiv dahija osvetimo Turcima na ovim prostorima”.
je’ ovo bilo 1869?
E vise se naduvalo sa pricom kako je film politizovan,pa pada u drugi plan kvalitet filma!Sto jes’-jes’-prica ne ostavlja ravnodusnim!
Ja joj samo zameram sto nije pitala Srbe kako da napravi film.A sto je njima bitno kako ih ko predstavlja?To ne lici na Srbe!Da ih je predstavila kao andjelcice,bio bi im prva liga film!Pustite zenu nek snima!!