Crnogorsku naciju destruira duh osrednjosti
Foto: Dalibor Ševaljević
Književnik Milorad Popović objavio je nedavno studiju „Njegoš i crnogorska nacija“ u kojoj dokazuje da se crnogorski nacionalni identitet samodefiniše u sinergiji sa glavnim pravcima moderne evropske civilizacije i traženju kreativnih spoznaja na tradiciji i razumijevanju Njegoša.
U obilju knjiga posvećenih velikom crnogorskom i južnoslovenskom pjesniku to se djelo izdvaja po principijelnoj spoznaji da odnos prema Njegošu u Crnoj Gori nikada nije imao kritičku distancu, ni u estetskom ni ideološkom smislu. Sa neskrivenim se poštovanjem odnoseći prema djelu Petra II Petrovića Njegoša, Popović dokazuje da ni jedan pogled na pjesnika „Gorskog vijenca“ nije lišen predrasuda – ni onih koji ga divinizuju, ni onih koji tvrde da Njegoševi spjevovi više pripadaju epskoj poeziji nego ozbiljnoj književnosti.
Zašto je tema Njegoš i crnogorska nacija od ključnog značenja za razumijevanje i postojnost crnogorskog kulturnog i nacionalnog subjektiviteta?
- Najprije, Njegoš je najveći pjesnik našeg jezika. Gerhard Gezeman kaže da jedan narod, tačno kao i pojedinac, stiče značaj i ističe kao primjer za čovječanstvo tek onda kad nađe pjesnika koji suštinu svoje bitnosti umjetnički dokuči, uobliči i preda besmrtnosti. Postantički patrijarhalni svjetovi su bez traga nestajali ukoliko nijesu imali svoje velike pisce, koji će umjetnički sublimirati, trajno povezati i predstaviti svijetu njihove mitske junake, dinaste i velike bitke. Što bi svijet znao o malim narodima, vjekovima pritisnutim od moćnih susjednih nacija s velikom književnošću, da nijesu i oni sami stvorili svoje kultne pisce. Što bi bili Škotlanđani i Korzikanci bez Valtera Skota i Prospera Merimea? Da li bi postojala moderna irska nacija bez keltskog preporoda i Vilijema Batlera Jejtsa? Može li neko iole znaven i ozbiljan danas zamisliti crnogorsku naciju bez Njegoša?
Dok ste pisali knjigu, da li ste razmišljali o mogućnosti da bi tematiku kojom se ona bavi čitaoci mogli smatrati anahronom?
- Radio sam s ambivalentnim osjećanjem da je sve što je vrijedno u ovom diskursu kod južnoslovenskih naroda napisano prije pedeset ili sto godina i moje moguće umišljenosti da je, eto, mene zapalo da pokušam sistematizovati i baciti nešto novog svijetla na ovo, ključno i još sporno identitetsko pitanje. Moja ambicija je bila ojačana činjenicom da je u mnogim društvenim pitanjima u nas i dan-danas potrebno dokazivati aksiome. Nacionalnim Crnogorcima, koji broje manje od 280.000 pripadnika, od kojih jedna trećina, na osnovu podataka o pitanjima jezika i crkve, ima dvojnu nacionalnu svijest, prijeti realna opasnost da u svakoj većoj krizi, odnosno strateškoj promjeni političke moći nestanu, ili da budu svedeni na nivo statističke greške, poput Cincara, Retoromana ili Lužičkih Srba.
Da bi izbjegla takvu sudbinu, koje pitanje smatrate ključnim za dugoročni opstanak crnogorske nacije?
- Pitanje sposobnosti savremene elite da stvori koherentnu i održivu nacionalnu ideologiju. No, da bi ideologija male, iznutra i izvana ugrožene nacije bila održiva i životvorna, mora se bazirati na najvišim tradicijskim i savremenim vrijednostima. Jer najdublja stvarnost nije u onome što je bilo ili što je sada, nego u onome što će se dogoditi. Zato prvaci male nacije moraju anticipirati predvidljivu budućnost. Posljednja četvorica vladara iz kuće Petrovića, kada je Crna Gora u pitanju, bili su ispred svoga vremena i zato su u nemogućim uslovima stvarali državu. Njegoševo djelo je nesumnjivo ono najbolje što će nas trajno povezivati sa svjetskim duhom, čak i u dalekoj budućnosti, kod naraštaja koji će s većim naporom nego mi danas razumijevati jezik i likove „Gorskog vijenca“. Nacije ne mogu predvidjeti sopstveni kraj, jer vjeruju da posjeduju trajne vrijednosti. Zato mladi Talijani još izučavaju Dantea, a Anglosaksonci tinejdžeri matursku zrelost moraju dokazivati poznavanjem Šekspirovih drama, iako jedva razumiju njihov jezik. Stoga je, poslije vraćanja državne nezavisnosti, nužna reinterpretacija tradicije i savremenosti u eliotovskom smislu, dakle i novo razumijevanje Njegoša, jer crnogorsku naciju danas jednako destruira duh osrednjosti i licemjerja, ovaploćen u lažnom tradicionalizmu, ali i lažnom mondijalizmu i lažnom anarhizmu, koji se ruga legitimnoj odbrani kulturnih prava, koliko i ostrašćeni i besprizorni srpski kleronacionalisti i hegemonisti.
Otkud srpstvo kod Njegoša?
- U Njegoševo vrijeme pojam nacije u Južnih Slovena je još mutan i kontroverzan. Kod njega se miješaju crnogorstvo, srpstvo, slavenosrpstvo, ilirstvo, čak i jugoslovenstvo. U izvjesnim prilikama, Njegoš pojmom „našega naroda“ obuhvata sve balkanske sredine i njihovo stanovništvo koje pruža otpor Turcima i drugim osvajačima. Takav pogled u prvoj polovini 19. vijeka je opšte mjesto. Sam Njegoš u pismu Milošu Obrenoviću, u okviru tog šireg vjersko-političkog okvira, jasno diferencira Crnogorce od Srba: „Poradi mene bila bi neograničena radost da bi smo svi Slavenoserbi učinili jedno pravilo pečatanja, a osobeno Srbi i Crnogorci“. Njegoš, dakle, smatra da se samo slobodne zajednice mogu nazivati narodima, i da Srbi i Hrvati to tek treba da postanu, pa Johanu A. Fon Turskom kaže da se raduje što njegova sabraća Srbi i Hrvati idu pravcem „naklonjeni k narodnosti i poretku“.
Dakle, Njegoševo srpstvo ovaploćeno kroz kosovski mit i kult Miloša Obilića je prevashodno njegov borbeni nacionalno-politički manifest Južnim Slovenima, u kojemu Crnogorci imaju zavjetnu ulogu nosilaca oslobodilačkog duha. Njegoševo srpstvo ili crnogorsko srpstvo je apoteoza slobodne volje i borbe neprestane, izrasle u posebnim istorijskim i društvenim uslovima, i ono upravo zorno svjedoči o samobitnosti crnogorske nacije.
Imamo li dokaza da je Njegoš crnogorsku narodnost smatrao primarnom u odnosu na srpstvo?
- To najuvjerljivije pokazuju dokumenti koje je on pisao svojom rukom: crnogorski pasoši i sopstveni testament. Na pasošima je pored imena korisnika putne isprave upisivao narodnost crnogorska, a u svom testamenu četiri puta pominje crnogorski narod, a nijednom srpstvo, srpski narod, srpsku državu. Ima li boljeg dokaza o Njegoševom osjećanju narodnosti? Jer da se primarno osjećao Srbinom, Njegoš bi u svojoj oporuci ostavio neku poruku srpskom rodu. Ne obmanjuje sebe niko pri čistoj pameti dok sravnjava račune sa sobom i drugima, i priprema se za opraštanje od ovog svijeta. Posljednji čovjek za kojega bismo vjerovali da će lagati sebe na umrloj uri sigurno je pjesnik Petar Drugi Petrović Njegoš.
Vlatko Simunović
(Intervju u cjelosti pročitajte u štampanom izdanju dodatka Kultura)
Ovo pismo KNJIZEVNIKA Milorada Popovica samo otkriva kako se nas Crnogorski narod digao i vodi borbu protiv sebe i svoje nacije, E pa ljudi samo se kucnut u glavu i pogledati so radi taj mozgoprani svijet od ove fine i postene nacije, samo nas saka jadnika ima i posle toliko godina lazne propagande i okrecanja rijci i recenica posle Njeguseve smrti te da je rekao ovo te ono a obicni ljudi sto im se god reklo uto su vjerovali a nikoga nijesu ispitivali za prave svjedoke pa je govorio kako je ko htio i sto im je odgovaralo, E sto i ja bi voljio vidjeti toga svjedoka sto je bajagli Njegus rekao kada su ga pitali a sto ne pravi grob skroz na vrhu lovcena pa da je on kao bajagli rekao da to ostavlja da se tamo ukopa onja Crnogorac koi bude bio visi Srbin od njega, E ja vala bi voljio vidjet toga sjedoka a mozemo pretpostavljati ko je on bio, zna se coce da je to moga samo bit Srbin i koristio laznu propagandu na samoj smrcu Njegusa tako su razne vrste propangade vjekovima sirili i namjestali na lukav nacin oduzimanje nase nacionalnosti pa eto danas kada imamo prilike da ostanemo i zadrzimo svoju nacionalnost da je ta lazna propaganda toliko uspjela da se sada svadjamo jedni da nijesu Crnogorci nego Srbi a drugi su nekako shvatili da samo mogu biti ono sto jesu i ostali samo Crnogorci a ja da za njh kazem da svaka im cast kada se tako cvrsto i ponosno kazuju ono sto ustvari i jesu, Knjizevnik Popovic je posve u pravu ali je za ovo malo naroda potrebno dosta ovakvih knjizevnika da objasne ovoj saki naroda da jesu samo ono sto jesu i da nikako nijesu i nemogu biti nesto drugo osim samo Crnogorci, ne ni Hrvati ni Srbi ni Makedonci samo pravi Crnogorci ali im se mora pomalo i oprostiti zbog neznanja.
Svako normalan i ucen zna ko je bio Njegos, Crnogorac i nista drugo. E sad sto Srbi svojataju sve sto valja, to je njihova bolest od pamtivijeka.Kad nemaju svoje otimaju tudje. Zasto se ne pozabave jednom svojim unutrasnjim problemima i ostave druge na miru. Ja sam Crnogorka i time se ponosim. I porucila bih im samo ovo: Dragi moji Srbi, pazite se onih Crnogoraca koji se kazuju da su Srbi, takvi ne valjaju ni nama a niti vama. Ako ne znate o cemu pricam, sjetite se samo Slobodana Milosevica, i on je bio jedan od ovih, a gdje vas dovede? Eto vam i Tadic, i jos mnogi, koji su na stetu i vama i nama.
E pa draga moja Crnogorko ja imam knjigu koju je izdao Obod Cetinjski gde jasno pise da su Vladikini predci iz okoline Zenice preko Hercegovine dosli do Cetinja , i da ti kazem da sam ja Sumadinac a da je moj djed Ljubisav ziv on bi ti jos bolje objasnio i pokazao kapu ” Crnogorsku” koja je stara oko 270 godina sa 4 ocila na gornjoj strani kape. Moji sau u okolinu Kraljeva preko Drobnjaka i Pestera dosli i UVEK se izjasnjvali kao Srbi .Pozdrav od ponosnog Sumadinca
DA NJEGOŠ NIJE SRBIN, IME MI JE RODOLJUB A PREZIME VJEROLJUB,SRBSKI PRIČAM SRBSKI ZBORIM,NACIJA MI SRBINSKA UM I VJERA SLAVENSKA ITD… DA NIJE SEBE SMATRAO SRBINOM,SMIJEŠNO
Mislim da Crnogorci strašno greše što se upuštaju u analize i dokazivanja, šta je Njegoš mislio i kako se osećao. To je potpuno nebitno. Mogao je on 100 puta da se oseća Srbinom, to ne dokazuje da crnogorska nacija ne postoji. Postojanje Crnogoraca kao nacije dokazali su naučnici koji se time bave. Šta je pesnik mislio kada je nešto pisao, koga briga.
Njegoš je i bez tog svog nekritičkog pozivanja na srpstvo napravio dovoljno problema svome narodu izmišljanjem istrage poturica, koja se nikada u Crnoj Gori nije dogodila jer to crnogorski obraz ne dopušta.
Koliki je to bio problem, najbolje je znao kralj Nikola u čije doba se Gorski vijenac nije učio u crnogorskim školama zato što vredja nacionalna osećanja necrnogoraca.
Zato, mali je meni posao, da li se Njegoš osećao kao Crnogorac ili kao Srbin, i ako se potpuno slažem sa Miloradom Popovićem. I ja mislim da je Njegoševo srpstvo isto kao moje jugoslovenstvo, i ako sam ja Srbin.
Za Crnu Goru je jedino važna ispravna tendencija koja se pokazala na prošlom popisu stanovništva, a to je da je onih koji se pod političkim pritiscima i donacijama izjašnjavaju kao Srbi, sve manje. Važno je da su Crnogorci većina u svojoj Crnoj Gori.
A koliko su vas preci zadužili odbivši da na zahtev knjaza Danila izvrše genocid nad islamskim življem u Crnoj Gori, shvatićete kada se Karadjordje i njegov ustanak podvrgnu objektivnoj istorijskoj analizi.
Poštovani g-dine Mišo: Nije Njegoš izmišljao ako provjerite danas sve te nasljednike poturčenih pravoslavaca što potiču iz Stare varoši Podgoričke,pa dio Nikšića, pa Bara, da ne govorimo o sjeveru… Naravno neka su nama živi i zdravi to su naša braća, ali istina je istina: imate danas u B.Polju Martinoviće sa imenima muslimanskim; u Titogradu- Đurđeviće i ine; poznati pokojni književnik Iso Kalač i njegovi rođaci napisali su o tome više puta (i stablo porodično) da potiču od Milačića iz Kuča… i ini bilo ih je,nesumnjivo… Tu griješite-Njegoš nije ništa izmislio, ma je pod tim vjerujem mislio šire na sveukupne srpske poturice. Živjeli svi i oni i mi i svi drugi.
Мали подсјетник за поштованог књижевника:
1. “Србин Србском роду своме Ово дијелце посвјећује,Његово је ситно цвијеће По ливади правој Србства И узрасло и побрано;И у вијенац роду дато.Владика Црногорски Петар Петровић”(из факсимила оригинала поеме “Пустињак Цетињски”,списано на Цетиње 1833,печатано у Црној гори Цетиње на Ђурђев дан 1834 године…
2. “Посвета праху оца Србије…Зна Душана родит Српка,…-завјет Срби испунише” “Горски вијенац”, у Бечу на Ново љето 1847…
3. Владика Данило(сам собом):”…Куда ћете с клетвом прађедовском?Су чим ћете изаћ пред Милоша и пред друге српске витезове,који живе докле сунца грије?”…
4.Скупштина о Маломе Госпођину дне на Цетињу; КОЛО:”….Бог се драги на Србе разљути…Српској капи свуд име погибе…истурчи се плахи и лакоми-млијеко их српско разгубало!Што утече испод сабље турске,што на вјеру праву не похули,што се не хће у ланце везати, то се збјежа у ове планине да гинемо и крв проливамо,да јуначки аманет чувамо, дивно име и свету слободу“…
5. Игуман Стефан(чита наизуст): „Вјерне слуге помјани,Господи,…непобједног младога Душана,Обилића…Црновиће Ива и Уроша..двет Југовића…“
Па заиста шта рећи многопоштовани господине Поповићу, нема простора и није потребно да Вам преписујемо овдје и сада и надаље Његошев „Горски вијенац“;“Српско огледало“,“Пустинјак Цетњски“ и све редом-па то је све препуно српства.Али,ето видимо да је некаква „модерна“ филозофија доказивати нешто што не пише…Или Ви читате нека друга Његошева дјела?
Ajmo brzo gusle da zagundimo malo placenome ubici Kobilicu, Jugovicima, Urosu malome i velikome, jakome i nejakome o 500 godina ropstva o porazu koji se slavi ,o bratoubistvima, ocomorstvima, o prokletstvu koje je baceno na crkvu, o zlocinima napravljenim u ima lazi, o genocidu.
Pametan bi cuta!
Sve da je Njegos bio to sto mu pridaju posrbice ne znaci ama bas nista. Crna Gora je postojala prije njega dobrih 800 godina a evo je povratismo da bude vjecna, ako bog veliki da.
Ko Crnogorstvu ne bio vjeran…….
Fudbalje igra srca zato je lako Bareziju da ovalo ljudski zbori.
Uvaženi Popoviću,nije duh osrednjosti-nego duh kriminalaca koji 23 godine “trguju” naciojom i to sve o trošku te iste nacije-što bi,da je živ dr.Rajs Arčibald,rekao:”Usklađujući svoje interese sa interesima nacije-države?!”