PLJEVLJA –  U ovom vanrednom stanju dodatno smo svi ugroženi i stalnim najavama da će doći do restrikcija u isporuci električne energije. Iz Elektroprivrede stižu vijesti da se kupuje višestruko skuplja struja iz uvoza, te da više niko neće ni da je proda… To što restrikcije još nijesu uvedene svakako je najzaslužnija pljevaljska Termoelektrana, preciznije, pljevaljski rudari koji su i po ekstremno lošim vremenskim prilikama dostizali dnevne rekorde u proizvodnji uglja.

To je bio povod za razgovor sa Predragom Boškovićem, predsjednikom Odbora direktora Rudnika uglja u Pljevljima. Za Pobjedu Bošković govori o spremnosti Rudnika da opsluži ne samo jedan, već i dva bloka Termoelektrane, o propuštenim prilikama da se racionalno i optimalno koristi crnogorski vodni potencijal u proizvodnji električne energije, o tome zašto Crna Gora i danas zavisi od uvoza, a nije izvoznik struje, o manjku ekonomskih i višku političkih motiva onih koji danas protestuju zbog poskupljenja struje…

POBJEDA: Nakratko je Termoelektrana ispala iz sistema prije nekoliko dana i to je izazvalo pravu paniku. Zašto?

BOŠKOVIĆ: Rudnik uglja i Termoelektrana u Pjevljima su okosnica elektroenergetskog sistema u Crnoj Gori. Nažalost to mnogi ne znaju ili jednostavno neće da prihvate kao činjenicu. Tek u teškim situacijama kao što je ova aktuelna, ili kao što je bila od septembra do novembra prošle godine kada su bile izuzetno nepovoljne hidrološke prilike, pokazuje se koliko su Rudnik i Termoelektrana važni za elektoenergetski sistem, ali i za ukupan ekonomski ambijent u Crnoj Gori.

POBJEDA: Mnogi su pomislili da je TE stala zbog nedostatka uglja, ali nije bilo tako, kvar je bio na dalekovodu…

BOŠKOVIĆ: Sa zadovoljstvom i sa ponosom mogu reći da Rudnik uglja i u najtežim uslovima snabdijeva Termoelektranu dovoljnim količinama uglja. Zato i nije iznenađenje što je TE u januaru proizvela rekordne količine struje. To svima nama koji radimo u tom sistemu posebno služi na čast jer se zna u kako teškim vremenskim uslovima smo radili krajem januara i početkom februara. I prilikom posjete premijera Lukšića Pljevljima tokom ove nedjelje konstatovali smo da na lagerima ima blizu 30 hiljada tona spremnog uglja.

POBJEDA: Koliko vas snijeg i hladnoća ometaju u proizvodnji uglja?

BOŠKOVIĆ: Evo, imam informaciju da je Kolubara u Srbiji praktično prestala sa proizvodnjom upravo zbog loših vremenskih prilika. Mi u Rudniku u istim ili još težim uslovima ostvarujemo možda i rekordne dnevne proizvodne rezultate, po izuzetno niskim temperaturama, sa enormno velikim količinama padavina. Dnevno Termoelektrani isporučujemo između sedam i osam hiljada tona uglja, što bi bili rekordi i u najoptimalnijim vremenskim prilikama.

POBJEDA: Kako to uspijevate?

BOŠKOVIĆ: Tri su ključna faktora. Prvo, u posljednje dvije godine napravili smo novu organizaciju transporta i dopreme uglja do Termoelektrane. Drugo, značajno smo obnovili i modernizovali mehanizaciju, posebno na utovarnim i transportnim kapacitetima. I treći, možda najvažniji faktor, su ljudi koji rade na najtežim poslovima u kopovima i koji su pokazali kako i na koji način treba izgarati za kompaniju u kojoj rade i ostvaruju životnu egzistenciju. Bez toga ne bismo mogli da ostvarujemo rezultate koje trenutno postižemo.

POBJEDA: Ipak, rekordna godišnja proizvodnja od 2,7 miliona tona ostvarena je daleke 1985. godine….

BOŠKOVIĆ: Od tih 2,7 miliona tona 1985. godine, oko 700 hiljada tona je bilo izvezeno uglavnom u Austriju. Tada je ostvaren i ogroman prihod za Rudnik, a to je bilo moguće jer je kop Borovica u tom trenutku bio u punom pogonu. A eksploatacija na Borovici je bila mnogo lakša, nego sada na Potrlici. Tamo je da bi se došlo do uglja trebalo kopati oko 20 metara, a danas na Potrlici moramo kopati oko 183 metra u dubinu. To dovoljno ilustruje o kakvoj razlici u tehničkim zahtjevima, a posebno u finansijskim efektima je riječ. Radila je u to vrijeme i cementara koja je takođe trošila značajne količine uglja, tako da su sve to bili elementi koji su doveli do rekordne proizvodnje 1985. godine.

POBJEDA: Koliko danas možete proizvesti?

BOŠKOVIĆ: Pa, mi bismo i danas mogli proizvesti oko 2,5 miliona tona godišnje sa mehanizacijom kojom raspolažemo, ali nemamo tržište za tu količinu.

POBJEDA: Koliko je uglja iskopano prošle godine?

BOŠKOVIĆ: Minule godine smo proizveli blizu dva miliona tona uglja. Termoelektrani smo od te količine isporučili 1,9 miliona tona, jer je i ona ostvarila rekordnu proizvodnju struje u 2011. godini. U vremenu koje dolazi mi ćemo svakako stvarati preduslove da Rudnik uglja postane kompanija koja će moći da opsluži, ne jedan, nega i dva bloka Termoelektrane.

POBJEDA: Znači li to da ste zadovoljni Vašim dosadašnjim angažovanjem u Rudniku?

BOŠKOVIĆ: Ono što je meni najbitnije – od kad sam u Rudniku  nijednom Termoelektrana nije stala zbog nedostatka uglja. Ranije se prilično često dešavalo, naročito u periodu od 2002. do 2007. godine.

Sada odgovormo mogu da kažem da Termoelektrani ni u jednom času neće faliti uglja za proizvodnju struje.

POBJEDA: A jesu li zadovoljni radnici?

BOŠKOVIĆ: Rudnik uglja je danas stabilna kompanija. On je decenijama bio više socijalna ustanova, nego profitno preduzeće, tako da je ostalo još tog nasljeđa, ali polako sve to uvodimo u optimalne okvire. I pored svega, plate u Rudniku su redovne i daleko su iznad crnogorskog prosjeka – između 600 i 700 eura. Imamo 939 stalno zaposlenih i 104 na određeno vrijeme. Znači oko hiljadu porodica redovno ima tu platu.

POBJEDA: Da li je to optimalan broj zaposlenih?

BOŠKOVIĆ: Kad sam došao u Rudnik bilo je zaposleno više od 1400 radnika. Danas je skoro 500 manje stalno zaposlenih. U međuvremenu niko nije dobio otkaz – mnogi su otišli u penziju, samo prošle godine je više od 200 ljudi penzionisano pod beneficiranim uslovima… Ići ćemo i dalje u smanjenje broja zaposlenih, naravno, uvijek vodeći računa o socijalnom aspektu.

POBJEDA: Pomenuli ste drugi blok Termoelektrane, o njemu se mnogo govori, ali nikako da se pristupi realizaciji tog projekta. Zašto?

BOŠKOVIĆ: Ključni razlog je nedostatak novca za realizaciju te investicije, a drugi neophodan uslov je da država utvrdi jasnu strategiju, da definiše da li želi i kakav drugi blok Termoelektrane i odredi kako će se valorizovati budući kop Maoče.

POBJEDA: Zar već ranije nije utvrđena strategija energetike?

BOŠKOVIĆ: Strategija energetike urađena je 2005. godine, a sada se radi nova. Tu treba definisati kako će se koristiti elektro – energetski potencijal Pljevalja, posebno kad je termo energija u pitanju, i kako doći do najisplativijeg rješenja.

POBJEDA: Kakav je vaš stav kad je drugi blok TE u pitanju?

BOŠKOVIĆ: Svakako da bi drugi blok Termoelektrane snažno doprinio razvoju i Pljevalja i Crne Gore u cjelini, jer bi bili aktivirani veoma značajni novi proizvodni kapaciteti.

POBJEDA: Kao makroekonomski ekspert, šta mislite o crnogorskim hidropotencijalima kada je riječ o proizvodnji struje?

BOŠKOVIĆ: Stara je priča da Crna Gora koristi samo 17 odsto svog vodnog potencijala. Dovoljno bi bilo da optimalno iskoristi samo svoj hidropotencijal, bez dodatnog ulaganja u termo energiju, solarne ili vjetro generatore, pa da postene izvoznik struje.

POBJEDA: Znači, onda ne bismo strijepili od restrikcija kao danas?

BOŠKOVIĆ: Ne samo to, nego bismo vjerujem imali i trgovinski suficit. Evo vidite kolika je danas cijena struje na međunarodnom tržištu. Dostigla je 165 eura po megavat satu, a njena proizvodnja u hidrocentralama košta oko 20 eura po megavat satu, čak i manje. Proizvodnja megavat sata u termoelektranama košta između 45 i 48 eura. Lako je onda izračunati kakvi bi to finansijski efekti bili.

POBJEDA: Zašto se onda ne koristi taj potencijal?

BOŠKOVIĆ: Poenta je u tome da su svi ti projekti validni i rekao bih „živi“. U jednom momentu smo bili vrlo blizu njihovoj realizaciji. Eto, vidite šta se desilo sa Buk Bijelom. U tom momentu kad smo imali para za taj projekat, nije postojalo raspoloženje da se on realizuje. Dalje, mnogo se sada razmišlja o hidrocentralama na Morači. Došlo se praktično do praga realizacije, a onda se jave neke organizacije koje govore da bi to bila „smrt“ za Podgoricu…

POBJEDA: Koliko su ozbiljna ta upozorenja?

BOŠKOVIĆ: Slažem se, treba biti oprezan, treba sve to ukalkulisati, ali moj je stav da bez rizika nema ni napretka.

POBJEDA: Da li je taj rizik prevelik?

BOŠKOVIĆ: Mislim da Crna Gora definitivno mora da iskoristi ono što ima, na najbolji mogući način. Bog joj je dao takve geografske i ekonomske potencijale koji neminovno upućuju na korišćenje prirodnih resursa. I obnovljivih i neobnovljivih. Crna Gora trenutno ubrzano koristi neobnovljive resurse, kao što su boksit ili ugalj. Istovremeno se nekako ustručavamo da koristimo obnovljive resurse iz nekog straha da ćemo narušiti životnu sredinu, što je pomalo nelogično.

Tu se moramo konačno opredijeliti – hoćemo li da ostanemo prirodno lijepi i da stagniramo u razvoju kao što to sada činimo, ili ćemo se okrenuti ubrzanom privrednom i ekonomskom razvoju. Ja bih bio srećan kad bismo mogli da izbalansiramo te vrijednosti, da se posvetimo tom tzv. održivom razvoju, ali Crna Gora, čini mi se, nije u prilici da bira. Treba da prihvati ono što je u ovom momentu najoptimalnije, a to je iskorišćavanje vodnih potencijala.

POBJEDA: Ipak, priznaćete da danas ima mnogo onih koji ne dijele to vaše mišljenje…

BOŠKOVIĆ: To i jeste osnovni problem. Čini mi se da smo se u ovom trenutku okrenuli nekim perifernim stvarima, a da pored nas prolaze važne i krupne stvari koje su od životnog značaja. Tek sada smo, u ovim nevoljama, svjesni koliko nam je bitna energija.

Konačno, mislim da nam je najvažnije da svi bolje živimo. A korišćenjem samo tih hidropotencijala siguran sam da bi svaki građanin Crne Gore bio u neuporedivo boljoj ekonomskoj i socijalnoj situaciji nego danas.

POBJEDA: Kako onda gledate na ove proteste zbog poskupljenja struje?

BOŠKOVIĆ: Niko ne priča o tome da je prije dvije godine, kada su Italijani ušli u Elektroprivredu, cijena struje za domaćinstva smanjena 30 odsto. Toga se očigledno niko ne sjeća, a sada kad je cijena povećana sedam odsto, to predstavlja veliki problem, iako je i dalje ta cijena struje u odnosu na onu iz 2009. godine biti 25 odsto manja. Ja to ne mogu drugačije objasniti, nego kao politički motivisanu kampanju u susret predstojećim izborima koji će biti održani najkasnije za godinu dana.

POBJEDA: Morate priznati da je skuplja struja ipak atak na standard građana?

BOŠKOVIĆ: Nesporno je ekonomska i socijalna situacija u zemlji teška. Ali uzimati rast cijene struje od sedam odsto kao krucijalni udar na životni standard čini mi se nije logično, posebno ako se uzme u obzir šta se dešavalo sa tom cijenom u posljednje dvije – tri godine. Zato se ne mogu oteti utisku da je tu riječ samo o političkim motivima.

POBJEDA: U planovima razvoja Rudnika uglja zacrtano je i pokretanje proizvodnje u cementari. Koji su argumenti za taj ekološki  problematičan projekat?

BOŠKOVIĆ: Cementara je logičan završetak jednog proizvodnog procesa koji čine Rudnik uglja i Termoelektrana. Stavljanjem u pogon cementare ne stvara se novi, već se, naprotiv, rješava jedan veliki pljevaljski ekološki problem, a to je deponija šljake i pepela. Taj bi se materijal koristio u proizvodnji cementa. Cementarom bi valorizovali još jedan potencijal – laporac kojeg imamo u ogromnim količinama i izuzetno je kvalitetan, sigurno najkvalitetniji u regionu, pa i šire.

I o tome smo ovih dana sa premijerom Lukšićem razgovarali u Pljevljima. Postoji istina tu jedan problem kada je transport u pitanju, a to je nedostatak željezničkog kraka od Pljevalja do Bijelog Polja ili Mojkovca. Ako Crna Gora krene da gradi autoput i brane na Morači isplativost cementare u Pljevljima nikako ne bi mogla da se dovede u pitanje.

POBJEDA: Kad smo kod gradnje autoputa, šta bi realizacija tog projekta značila za Crnu Goru?

BOŠKOVIĆ: Bez dileme, Crna Gora mora da gradi svoje autoputeve, da što više troši u investicije kako bi to multiplikativno djelovalo na ostale privredne grane, podstaklo razvoj industrije i svih drugih kapaciteta u Crnoj Gori. Sa tim autoputem Crna Gora ne dobija samo bolju saobraćajnu povezanost sa okruženjem. Dobija mnogo više – od upošljavanja svojih građevinskih i svih drugih kapaciteta, pa i pomenute cementare, do multiplikativnih pozitivnih efekata na bruto društveni proizvod, rast kreditnog rejtinga i privlačenje stranog kapitala.

POBJEDA: Kako komentarišete zahtjeve za vraćanje Elektroprivrede u državno vlasništvo koji se čuju u posljednje vrijeme?

BOŠKOVIĆ: Elektroprivreda se ne može „vraćati“ u vlasništvo države, kad je ona i sada u državnom vlasništvu. Država je vlasnik 55 odsto  Elektroprivrede. Ona je, dakle, većinski vlasnik Elektroprivrede i nijedna odluka ne može se donijeti bez države, tako da mi nijesu u potpunosti jasne te inicijative.

POBJEDA: Da li je vlasnička struktura tog sistema po vašem mišljenju problem?

BOŠKOVIĆ: Mnogo je bitnije kako se upravlja nekim kompanijama ili sistemima, nego u čijem su vlasništvu. Imamo raznih primjera i ovdje u našem dvorištu i u okruženju da u većini slučajeva bolje funkcioniše privatno vlasništvo nego državno. Uostalom, istorija je pokazala da je privatno vlasništvo bilo mnogo efikasnije nego državno ili društveno vlasništvo kako smo ga mi ranije nazivali.

POBJEDA: Da li globalna i aktuelna evropska kriza ukazuju na drugačije zaključke?

BOŠKOVIĆ: Istina, u zadnje tri godine se pokazuju neki nedostaci slobodnog tržišta i vjerovatno je to neke ljude navelo da razmišljaju o povratku nekog socijalističkog sistema ili komunizma, gdje treba sve podržaviti. Nijesam pristalica takvog razmišljanja, jer je neefikasnost takvih sistema nebrojeno puta dokazana i mislim da je to definitivno završena istorijska priča.

POBJEDA: Govori se i o spajanju Rudnika i Termoelektrane. Kako to komentarišete?

BOŠKOVIĆ: I o tome smo razgovarali sa premijerom Lukšićem. Svakako da bi spajanje Rudnika uglja i Teremoelektrane dovelo do efikasnijeg poslovanja oba ova subjekta, smanjio bi se dalje broj zaposlenih, posebno kada je o administraciji riječ, ne bi se postavljalo pitanje cijene uglja, ne bismo imali probleme sa međusobnim plaćanjem i sigurno bi taj sistem lakše funkcionisao. Postoji tu i varijanta da se stvori neko posebno pljevaljsko preduzeće, termoenergetski kompleks koji bi možda bio nezavisan od Elektroprivrede. Ja sam sklon takvom rješenju.

POBJEDA: Zašto mislite da bi to bilo dobro?

BOŠKOVIĆ: Jednostavno zato što bi se u tom slučaju ono što se proizvodi u Pljevljima tu i valorizovalo, a ne recimo u Nikšiću ili Podgorici. Čini mi se da bismo tako imali čistije račune.

Ali o tome će, na kraju, odlučivati vlasnici kapitala, odnosno država, koja ima većinsko vlasništvo u Elektroprivredi i značajan udio vlasništva u Rudniku i A2A koji ima značajan udio vlasništva u oba ova subjekta. Oni treba da dogovore model reorganizacije ovog sistema.

Goran Popović