Bez njega se prosto ne može zamisliti ni jedna muzička manifestacija u Podgorici. Dovoljno je reći samo Žuti, pa znati da je riječ o jednom od najpoznatijih izvođača crnogorske i podgoričke pjesme kod nas. O Šukriji  Žutom Serhatliću, vokalnom solisti i harmonikašu, vođi i osnivaču popularnog orkestra „Podgorica“.

Sve to zajedno može stati u samo jednoj rečenici – neprevaziđeni podgorički muzički meraklija, koji uskoro izdaje svoj drugi album. Zbog toga i ova priča.

„Volim, majko, siroticu…“

Svaka priča o Žutom, pričaju nam neki zaljubljenici u starovarošku pjesmu i muziku u kafani „Pod Volat“, treba da počne sa 1984, odnosno sa danom formiranja orkestra „Podgorice“. Te godine se Žuti zakleo da će se pravom pjesmom, onom što dušu otvara, boriti protiv kiča, šunda i neukusa. I skoro dvije decenije drži on zadatu riječ. Dovoljno je čuti „Volim majko, siroticu“, „Mladu Jelku“, „Ašik Mahalu“, ili „Sitna knjiga na žalosti“ i uvjeriti se u to.

- Pjesma „Volim, majko, siroticu“ je obilježila moj životni put – priča Žuti. Draga mi je i zato što su neki njeni stihovi prosto preslikali moju suprugu Marinu – „Život mi je uljepšala, jedina je za me!“. Inače, bio sam u trećem osnovne kad sam je prvi put otpjevao. Bilo je to u Domu omladine. Ovu pjesmu su starije generacije obožavale.

Među njima je bila i majka mog prijatelja Zuvdije Hodžića, koji će mnogo godina kasnije napisati stihove za pjesmu „Pjesma Podgoričana“, koja je danas prava himna stare Podgorice. Eto, šta ti je sudbina.

Žuti je dijete stare Podgorice. Rođen je u njenom srcu – kod Sahat kule. Zato danas malo ko kao on umije lijepo da priča o toj Podgorici koje nema. O staroj željezničkoj stanici, pijaci, poslastičarnici Dajovića, papučarskoj radnji Alivodića ili frizeraju Branka Mirkovića…

Stara harmonika

- Nezaboravni su to dani bili, veli. U Staroj varoši sam živio do desete godine, poslije slijede Stari aerodrom, pa kod Autobuske, zatim Balšićeva… Međutim, sve je to Podgorica. Jedna i jedina. Moja prva i najveća ljubav. Zato što mnogi moji sugrađani pjevaju moje pjesme, što mi se moj grad odužio dodjelom Nagrade „19. decembar“, što mi svaki novi dan počinje sjećanjem na stare i nove prijatelje. Na Bojana Bajramovića, Zorana Kalezića, Bora Tamindžića, Kseniju Cicvarić, Božidara Ivaniševića, Sinišu Stošića, Carevca, Duška Radetića, Špira Jovanovića, Bata Radulovića, Ljuba Đurovića, Divnu Ćupić, Nikolu Nikolića, Zdravka Đuranovića, Ramba Amadeusa, Beku Perković, Purka Aleksića, Mila Jankovića, Branku Šćepanović, Toma Zdravkovića, Cicija, Đoka ili Petra iz orkestra, na Sinana Alimanovića, Mata Harija, Mirzu ili, recimo, Gocu Ivandić… Nažalost, mnogi danas nijesu živi, ali sjećanja su ostala. Posebno na moje idole Božidara Ivaniševića i Kseniju, kraljicu starovaroške pjesme, u čijim pjesmama još živi duh stare Podgorice, podgoričkih avlija, sokaka i kapija.

- Svi ti ljudi su obilježili moj život, nastavlja Žuti. Ipak, prvi muzički koraci se posebno pamte. Radio aparat je bio moja prva i najdraža igračka. Poslije dolazi harmonika, osnovna škola, Niža muzička škola, nezaboravna nastavnica harmonike Milanka Burić i profesori Cvetko Popović, Miloš Skender, Gorica Popović. U Domu omladine su me, takođe, primili raširenih ruku Mujko Lončarević, Pero Fatić, Purko Aleksić. Možda sam i zato na čelu orekstra u Domu omladine. Opet, sudbina?

Interesantno je da Žuti i danas rado zasvira na svojoj prvoj harmonici. Posebno voli da prati malog Isaka Alivodića, koji od njega uči da svira i koji će, kako se nada, jednog dana biti njegov nasljednik.

Podgorička trema

Zanimljivo je da Žuti i poslije skoro četiri decenije bavljenja muzikom ima tremu kad god zapjeva pred svojim Podgoričanima.

- Pred Podgoričanima je zaista teško pjevati, kaže iskreno. Zato što svaki Podgoričanin zna da pjeva i zato što kad izađem na scenu, pola sale lično poznajem. Međutim, kad krenu prvi taktovi, kad se podignu ruke i bukne podgorički adrenalin, sve je lakše.

Sve u svemu, Žuti Serhatlić je čovjek čijim venama teče muzika. Svjedoče to brojne nagrade širom svijeta, tri „Montefona“, stisak ruke starih prijatelja, pozivi sa svih strana. I pljesak na kraju koncerta. Takvih pljesaka, sigurni smo, će biti još mnogo. Tim prije što će uskoro, najdalje do proljeća, izaći njegov dugo čekani – drugi album. Biće to samo jedna mala zvijezda na muzičkom nebu Crne Gore, veli on skromno. Njih, srećom, ima sve više – Cetinjski festival, Tamburaški festival u Bijelom Polju, Festival klapa u Perastu, Muzički centar u Podgorici, knjiga Mića Miranovića…

A na kraju poruka – država i javni servis moraju imati svoju produkciju, moramo formirati profesionalni folklorni ansambl, obnoviti folklor u opštinama, kao i Bojanov „Montefon“, učiti narodnu muziku u školama. Tako ćemo sačuvati crnogorsko muzičko nasljeđe. Nije Žuti zaboravio ni ono najvažnije – Rambu Amadeusu, mađioničaru muzike, kako veli, mnogo sreće na  „Pjesmi Evrovizije“.

„Nepoznati“ Žuti Serhatlić

O muzičaru i harmonikašu Žutom Serhatliću se takoreći sve zna. Međutim, čak ni njegove komšije ne znaju da je ime dobio po đedu. Majka Badema mu je bila od Kerovića sa Brijega Morače, a oca Sabahudina starije generacije pamte kao direktora Industrijske škole u Podgorici.
Žuti je najstariji u porodici Serhatlić. Ima dva brata – Safet svira u orkestru, Samir je slikar i profesor u Dubrovniku, stric Mirsad je osnivač grupe „Makadam“.
Malo se zna da se Žuti oprobao i na „daskama koje život znače“, u Dodestu, da je jedan od protagonista „Kasandre“, da se kao dječak interesovao za tehniku, pisao muziku za filmove.
- Da nijesam muzičar bio bih glumac ili sportista, kaže Žuti i podsjeća da nema sportske priredbe u Podgorici kojoj ne prisustvuje. Navijam za svaki podgorički klub i, naravno, za reprezentaciju Crne Gore.

Titov „dežurni“ harmonikaš

- Nema zime za muziku, kaže Žuti. Posebno za etno-muziku koja se, u novom pakovanju, vraća na velika vrata. Pogledajte kako to dobro radi Vlado Maraš, etno grupa „Zora“ iz Bara, „Balkanika“ iz Beograda, Goran Bregović, „Leb i sol“… Takvoj muzici nova sredstva komunikacije ne mogu ništa. Kvalitet ostaje kvalitet.
Znao je to, izgleda, dobro i predsjednik ondašnje Jugoslavije Josip Broz Tito, koji je rado slušao Žutog i njegov orekstar. Možda su ga baš zato zvali Titov „dežurni“ harmonikaš.
- Pred Titom sam nastupao tačno osam puta, sjeća se on. U hotelu „Park“ gdje je sada Vojno odmaralište, u vili „Igalo“, u „Maestralu“ u Miločeru, kao vojnik, poslije zemljotresa 1979. Baš zato ima tu istine kad kažu da je moj orekstar bio „dežurni“ Titov orekstar. To su bili prelijepi dani. Znaju to najbolje Titovi gosti, poznati muzičari onoga vremena – Božidar Ivanišević, Nikola Karović, Beba Selimović, Mile Bogdanović, Goca Lengold, „Veselice“, Gertruda Munitić… Bila mi je čast družiti se sa njima.

Jovan Stamatović