Objavljeno: sub, 22. sep, 2012.

„Don Kihot“, režija Erol Kadić, CZK Tivat: Neuvjerljivost tri kruga realnosti

Predstavi nedostaje ludizma, kompaktnosti, atmosferičnosti, pa čak i duhovitosti. Mnogo je značajnija kao činjenica da je Centar za kulturu Tivat uspio da, uz ogromna zalaganja i veliki entuzijazam, intenzivira svoju pozorišnu produkciju, nego kao umjetničko ostvarenje

Piše: Maja Mrđenović

don kihot djuza u 300x300 „Don Kihot“, režija Erol Kadić, CZK Tivat: Neuvjerljivost tri kruga realnostiDruga ovogodišnja produkcija Centra za kulturu Tivat, predstava „Don Kihot“ (režija Erol Kadić) nastala je po motivima prvog dijela istoimenog Servantesovog romana, koji su proučavaoci književnosti označili kao prvi moderni roman o rascjepu subjekta između jezika i svijeta, razuma i mašte, kulture i istorije.

Don Kihot – figura ambivalencije, zabune i ludosti, kreće u pustolovine kako bi viteški i plemenito ispravljao nepravde po svijetu. Njegovo ludilo, tj. moralna strast je idealistična i plemenita, jer prevazilazi vlastiti interes. Istovremeno, njegovo djelovanje je apsurdno i groteskno, jer u svijetu stvara samo štetu i zbrku, za koju se ne osjeća odgovornim. Ova ambivalencija prisutna je i u Servantesovom tretmanu svoga junaka. Koristeći se različitim pripovjednim postupcima, pisac na mnogo načina umnožava svoje perspektive, pluralizuje istine i relativizuje svaku saznajnu instancu, posredujući upitnost, a ne moralni stav.

Uopštavanja

Proizvoljna su uopštavanja koja teže da Don Kihota predstave kao puki simbol uzvišenog etičkog ideala, što se desilo pri pretočavanju motiva iz romana u dramski oblik (dramatizacija i adaptacija Goran Milenković i Erol Kadić). Scenskoj adaptaciji, u kojoj se predvidljivo pošlo od najpoznatije epizode sa vjetrenjačama (koja ima nezavisno, učitano značenje u odnosu na značenja romana), primjetno nedostaje multiperspektivnosti i polemičnosti. Zbog toga predstava reditelja Erola Kadića nalikuje predstavi za djecu i to onoj koju bismo okarakterisali „preružičastom“ i prezaštitnički nastrojenom.

Predstava je ostvarena kao „pozorište u pozorištu“, odnosno kao tri kruga pozorišne realnosti. U prvom, najširem, Gospodin glumac zaboravljen u praznom pozorištu poslije generalne probe pripovijeda o svom dugogodišnjem glumačkom iskustvu. U drugome susrijećemo Servantesa koji u tamnici piše „Don Kihota“. U trećem se odigrava generalna proba predstave, tj. tok odigravanja „Don Kihota“ mjestimično je isprekidan tobožnjim upadima realnosti (Sanču Pansi zazvoni mobilni, dešavaju se glumačke prepirke, glumac koji igra krčmara se žali da mu još nijesu sašili pantalone i sl.). Međutim, svi ti slojevi u izvedbi pomalo nezgrapno su složeni (naročito Servantes / pisac koji iskrsava iznebuha i djeluje kao višak). Osnovna ideja, po kojoj uzvišeni idealizam povezuje fiktivni lik Don Kihota, Pisca (sve pisce) i Glumca (sve glumce), isuviše je jednostrana i pojednostavljena, da bi bila umjetnički značajna. Nezgrapnost i nategnutost karakteriše i mnoge druge scenske efekte i rješenja, od kojih neki izgledaju umetnuti samo da se izazove trenutni smijeh, bez bitnijih značenja za cjelinu predstave (npr. karikirano pjevanje monaha i berberina, odgovor mladog glumca da je iz Bjelopavlića i da mu je Boro Stjepanović bio profesor i sl.)don kihot mladen nelevic u 233x300 „Don Kihot“, režija Erol Kadić, CZK Tivat: Neuvjerljivost tri kruga realnosti

Monoton ritam

Bitan nedostatak scenske postavke jeste i predugo trajanje, kao i veoma monoton ritam – ne postoji gradacija niti u Don Kihotovim avanturama, niti u njihovim posljedicama, niti u likovima (oni se ne razvijaju, ne rastu sa ulogom, a ako se mijenjaju, kao Don Kihot i Dulsineja, to se dešava munjevito i neuvjerljivo). Mladen Nelević igra Don Kihota površinski, deklamativno, sa komičnim pretjerivanjem, povremeno i kao sasvim infantilan lik (recimo kada plače za slomljenim kopljem ili traži od Sanča Dulsinejin zalog). Boro Stjepanović tumači Sanča Pansu kao ciničnog i realnog seljaka tek malo umjerenije, pa time i uspješnije. Ovakva teatralizovanost u glumačkom nastupu efektna je u smislu razdvajanja svijeta „Don Kihota“ i generalne probe, međutim, isuviše je neumjerena, pa izgleda kao parodija, a očigledno je da to nije bila namjera. Vlastimir Đuza Stojiljković, koji otjelotvoruje Gospodina glumca i Servantesa, igra stišano i realistično. Ipak, njegova glasna promišljanja nijesu sugestivna i nose prizvuk deklamativnosti, kao da ne vjeruje sasvim u ono što govori, ili kao da ne vjeruje da pametnom čovjeku priliči da neumjereno hvali sam sebe. Feđa Stojanović ludistično, slojevito i sa mjerom oblikuje lik krčmara. Grupa mladih glumaca (Goran Slavić, Emir Ćatović, Slavko Kalezić, Mihailo Lađevac, Branka Femić, Julija Milačić) vješto i hitro mijenja uloge, uz odličnu usaglašenost u zajedničkim scenama (koreografija Slavka Nelević) i prštavu energičnost, kojom se naročito ističe nastup Julije Milačić kao Aldonse / Dulsineje.

Kartonska“ scenografija

Elementi mjuzikla, odnosno pjevanje i plesne tačke solidno su uklopljeni sa govornim dijelovima, muzika (kompozitorka Irena Popović) ilustrativno naglašava stanja i zbivanja (doboš pred polazak i bitke, tiha serenada u sceni između Don Kihota i Dulsineje, itd.). Ista ilustrativnost i doslovnost karakteriše i kostime (Ivanka Krstović), kao i upotrebu svjetla (Radomir Stamenković). Neuspješniji vizuelni element jeste scenografija (Erol Kadić), koja se sastoji od kulise koja predstavlja prolaz / vrata, što bi bilo korektno da ne izgleda vrlo očigledno „kartonski“, što opet ostavlja utisak kao da je tu dospjela iz loše dječje predstave.

Iritantna naravoučenija

U svakom slučaju, i u predstavama namijenjenim dječjoj, kao i u onima za odraslu publiku, jednako je nedopustiva didaktičnost i iritantno izgovaranje naravoučenija u vidu sentenci (npr. „treba vidjeti ljepotu u stvarima oko sebe“, „ne treba ljubiti ono što jesi, nego ono što možeš biti“, „sve nam mogu uzeti, ali snove ne“ itd.) Koliko god moralne poruke sadržane u njima bile plemenite djeluju naivno i podcjenjuju (nenamjerno) inteligenciju gledalaca.

Osim toga, predstavi „Don Kihot“ nedostaje i ludizma, kompaktnosti, atmosferičnosti, pa čak i duhovitosti. Zato je ova predstava mnogo značajnija kao činjenica da je Centar za kulturu Tivat uspio da, uz ogromna zalaganja i veliki entuzijazam, intenzivira svoju pozorišnu produkciju, nego kao umjetničko ostvarenje.

Najnovije u rubrici