Objavljeno: uto, 25. sep, 2012.

Pobjeda istražuje kako stranci vide Podgoricu: Entuzijazam koji je teško opisati

Naši sagovornici ističu da im se posebno sviđaju prirodne ljepote i bezbrižni život koji naizgled vode ljudi, „krcati” kafići bez obzira na to da li je kriza. Naglašavaju i da bi Podgoričani trebalo više da vode računa gdje bacaju smeće

Podgorica i okolina snimak iz avina Dobrilo Malidzan 23 Pobjeda istražuje kako stranci vide Podgoricu: Entuzijazam koji je teško opisatiEkipa Pobjede istraživala je kako stranci koji žive u Crnoj Gori ili su u posjeti kao turisti vide naš glavni grad. U razgovoru sa Teresom Albano iz Italije, profesoricom na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, Brajanom Salmijem, piscem iz Kanade i Džonom S. Taborom iz Džordžije, profesorom na Elektrotehničkom fakultetu, otkrili smo šta vide kao ljepšu, a šta kao negativnu stranu glavnog grada.

Mješavina stilova

Teresa Albano u Pobjeda istražuje kako stranci vide Podgoricu: Entuzijazam koji je teško opisati- Prvo sjećanje, kada sam 1999. godine vozom iz Bara stigla u Podgoricu, vezano je za autobusku stanicu koja je tada izgledala kao one stare i puste željezničke stanice u američkim filmovima. Malo pospanih ljudi na peronu i okolo tišina, sve prljavo i nesređeno. Samo se čekalo da se pojavi neki kauboj i da nešto uradi. Dovoljno je pogledati današnji izgled istih, da bi se primijetilo koliko se Podgorica promijenila na bolje – kaže za Pobjedu Albano.
Kako ističe, 1999. godine kada je prvi put došla, Podgorica je bila tipičan balkanski grad, dok je sada moderna evropska metropola.
- Stambene i poslovne zgrade se brzo podižu, sa novim arhitektonskim trendovima, a svuda vlada čelik i staklo. Više volim ono staro jezgro, poput Stare varoši, ali i ta mješavina arhitektonskih stilova se može tumačiti kao odraz nemirne istorije grada – istice naša sagovornica.
Dodaje da su ljudi u Crnoj Gori kao Italijani sa juga, dosta komunikativni, otvoreni, gostoljubivi, veseli i opušteni pa nije imala posebnih problema u komunikaciji sa njima.

Puni kafići

- Ono što mi se posebno sviđa, jeste crnogorska prirodna ljepota i bezbrižni život koji naizgled vode ljudi. Kafići su uvijek „krcati“, bilo da je minus dvadeset ili plus pedeset. Svuda muzika, iako preglasna, na svakom čošku piće i ples. Vlada neka veselost, bez obzira na to da li je kriza, da li se novca ima ili nema. Jednom riječju, entuzijazam koji je teško opisati. To je ono pozitivno što primjećujem, i upravo to čini život na neki način lakšim – ističe Albano.
Našu sagovornicu čudi što niko ne vodi računa gdje baca smeće. Budući da je Crna Gora ekološka zemlja, poručuje nam da treba više pažnje da obratimo na to, jer ovakvu prirodnu ljepotu treba čuvati. Kako dalje ističe, kulturna dešavanja u Crnogorskom narodnom pozorištu rado posjećuje.
- Obožavam pozorište, pa bih izdvojila CNP kao najbolje mjesto u gradu. Sva njegova kulturna dešavanja su vrijedna pažnje, pogotovo koncerti Simfonijskog orkestra – kaže Albano.

Smeće „bode oči”

brajan u 225x300 Pobjeda istražuje kako stranci vide Podgoricu: Entuzijazam koji je teško opisatiBrajan Salmi, pisac iz Kanade, koji je u Podgorici četiri godine, ističe da mu je komunistička arhitektura odbojna i da se nove stvari mogu vidjeti svugdje u svijetu.
- Idite samo do Tirane i vidjećete kako boja pretvara ružno u lijepo. Ovdje sam četiri godine i primijetio sam kao jako ružnu sliku grada smeće koje se baca svuda okolo i to baš „bode oči“. Kao ljepšu stranu, izdvojio bih odsustvo glupih zakona i propisa. Čini se kao da na Zapadu postoji zakon protiv svega, pa ne dozvolite da se to isto dogodi ovdje – ističe Salmi.
Naš sagovornik primjećuje i nedostatak raznolikosti i maštovitosti u klubovima i restoranima.
- Podgorica propušta odličnu hranu i muziku iz cijelog svijeta, pa se stiče utisak da se plašite da probate nove stvari. Ovdje ima mnogo kreativnih ljudi tako da bi vlasnici klubova i restorana trebalo da se potrude da ih pronađu. Kafe bar „Berlin“ je jedino mjesto koje posjećujem kada želim negdje popiti piće – ističe Salmi.

Fascinantan Milenijum

Dzon u Pobjeda istražuje kako stranci vide Podgoricu: Entuzijazam koji je teško opisatiDžon S. Tabor iz Džordžije, profesor na Elektrotehničkom fakultetu, ističe da arhitektura Podgorice nije nešto posebno, ali izuzetak je most Milenijum.
- Svaki put kada prođem preko mosta uživam u njegovoj ljepoti. Gledao sam njegovu gradnju sa balkona svog stana i bio oduševljen načinom na koji je on rađen – kažeTabor.

Kako ističe, voli da čuje dobre zvuke Crnogorskog simfonijskog orkestra i da isprati muzičke događaje u Kulturno informativnom centru „Budo Tomović“.
- Podgorica je još uvijek mali grad. Nedostaju balet i opera. Takođe, Podgoričani kao da ignorišu neke od prirodnih ljepota koje ovaj grad posjeduje. Možete da uradite mnogo toga kako biste poboljšali rijeku Ribnicu i brdo Gorica – stazu za šetnju i biciklizam duž rijeke sa postojećim kaficima na izvoru, gdje je Karver, restoran Ribnica i novi restoran u blizini željezničkog mosta. Divno bi bilo vidjeti  nove staze koje bi nas vodile do Gorice i Morače, kroz parkove natrag do ušća Ribnice. Kafici koji bi se nalazili duž tog puta bi mogli da puštaju muziku i možda da organizuju ples subotom – savjetuje Tabor.
Ističe da Podgoričani moraju očistiti smeće koje se nalazi duž rijeka i po putevima.
- Potrebno je građane edukovati da koriste kontejnere koji su predviđeni za odlaganje smeća. Deprimirajuće je kada vidite kako prljavština uništava vašu prelijepu okolinu – kaže naš sagovornik.

Milanka Ćorović

Najnovije u rubrici