NOVSKI PLANINARI AKTUELIZOVALI TEMU DA ORJENSKI MASIV DOBIJE ZASLUŽENI STATUS

Moćni dragulj kao regionalni park

Ponovo je ovih dana u Novom aktuelizovana tema da orjenski masiv dobije status regionalnog parka prirode. Mada posporo, Orjen, moćna planina s "tromeđe bez međa", ipak se i turistički "budi", a na njegovim stazama sve češće se mogu čuti strani jezici, engleski, talijanski, norveški, te susresti grupe čak i vremešnijih turista, koje mu hrle u pohode. Istini za volju, najzaslužniji za to su entuzijazam članova PSD "Subra" iz Herceg Novog, kao i nekolicina pojedinaca, poput Željka Starčevića, i dr Gorana Komara, inače ponajboljih novskih znalaca gotovo svakog pedlja ove planine. Sve su češće i planinarske, ili manifestacije rekreativaca - "šetača", poput tradicionalnog Orjenskog maratona, ali je, na žalost, Orjen još svojevrsno "pastroče" u višesmislenom značenju ove riječi, pa i u svjetlu činjenice da je već više decenija stara i ideja o proglašenju nacionalnog parka, do čije realizacije nikad nije došlo!? Moguće, ponajviše i zbog njegove "rasutosti" na čak pet opština; Herceg Novi, Kotor, Nikšić, Trebinje i Dubrovnik i u tri države...

Bojažljivi botaničari

No, veoma zanimljive detalje o Orjnu, neku noć je na promociji vodiča kroz ovu planinu otkrio upravo dr Komar, koji kaže;

"... Kada danas gledam gospodina Miroslava Vindušku, našeg sugrađanina, Čeha, koji svake nedjelje, ukoliko je ovdje, pješice izađe iz grada na najviši vrh Orjena, moja prva pomisao seže u doba Prvog svjetskog rata, ili prije njega, kad je Čeh Đuro Pani, na ovaj vrh izašao takođe pješice iz Risna. Kasnije, iza 1926., nastanivši se u Dubrovniku, on je skupa sa dr Đurom Orlićem pokrenuo i Dubrovčane prema Orjenu..."

Sagovornik tu posebno ističe i Rinu Stuli-Mašera, koja je kao rođena Dubrovčanka po kućama sakupljala novac, kako bi i njeno društvo, osnovano 1928, otkupilo zgradu žandarmerije na Vrbanju, za planinarski dom.

"... Ali još prije, kao prvi planinari, na Orjen izlaze botaničari, koji su ovoj planini prilazili veoma bojažljivo, gotovo sa strahom, baš onako kako su prvi istraživači prilazili visokim alpskim masivima u Julijskim Alpama, ili Mon Blanu. Jer, šta je moglo odvratiti tako zaslužnog botaničara, kao što je Roberto Visijani, da se sa svojom ekskurzijom 1828. ograniči na Krivošije i Grahovo, a da ne izađe na Orjen, inače tvorac kapitalnog trotomog djela "Flora dalmatica"?! Ipak, tek 1867. doktor medicinskih nauka Ašerson izaći će na Velji Kabao, najviši vrh masiva...."

Nešto slično učinio je i mađarski ljekar Pantoček, krenuvši put Orjena sa trebinjske strane 1672., krajem maja, zapisavši u svojim uspomenama da su grebeni Orjena još bili pod snijegom. Tek malo iza njega, na Orjen je stigao i čuveni Josip Pančić, učinivši pravi planinarski podvig ljeta 1873....

Ključna kost Dinarida

"... Dva vijeka istraživanja nameću nam nekoliko stvari; obavezu daljeg izučavanja i naročito zaštite ove planine, jer su oni koji su Orjen pohodili kao veliki poklonici botaničke nauke, donijeli mnoštvo rezultata i koji su doprinijeli da ova planina postane ključna kod istraživanja cjelokupnog gorja spoljašnjih Dinarida", naglašava i to dr Komar, apelujući posebno na Novljane da sačuvaju svoju planinu onakvom kakvu ju je Bog dao, zapravo onakvom kakvom su je vidjeli Visijani, Ašerson, Pančić i ostali. Ostaje dakle, nada da će upravo projekat nacionalnog praka Orjenu donijeti kompletnu zaštitu.

- Svi su nekako zagledani u more i naše, sve nagrđenije, priobalje, a gledajući teritoriju Novog i nadmorsku visinu, lako ćemo uočiti da i on, ustvari, spada u krug planinskih opština, što je podatak koji je gotovo nepoznat široj javnosti, kaže jedan od zagovornika ove ideje, Željko Starčević i podsjeća kako opustjela orjenska sela danas obavija kupina i drača, dok nekadašnji katuni, raštrkani širom orjenskih prostranstava, praktično više i ne postoje...

Srećom, čini se da je upravo nesposobnost da se osjeti atraktivnost ovog kraja ipak sačuvala ovu planinu od veće devastacije i to sada postaje njena šansa za budućnost. Stoga Starčević, inače strasni zaljubljenik u orjenske planinske staze, kaže;

".... Naravno, dosadašnja neiskorištenost nije jedini adut, jer i geomorfologija, botanika, klima, istorija, kao i položaj Orjena, moraju se imati u vidu pri svakoj ozbiljnoj analizi. Planinarima je Orjen posebno zanimljiv po svom glavnom vrhu - Zubačkom Kablu, najvišoj tački primorskih Dinarida i do njega se može stići iz nekoliko pravaca, ali najkraći i najčešće korišteni je onaj vrbanjski. No, loš pristupni put je svakako jedna od prepreka da bi se ovo blago u većoj mjeri uključio u privredne tokove, kao dopunski sadržaj primorskom turizmu, kako bokokotorske, tako i dubrovačke regije", kaže Starčević, pominjući svoja iskustva tokom gostovanja po Velebitu, gdje se unaprijed treba najaviti i čvrsto rezervisati smještaj, pošto su na desetine planinarskih domova i ostalih smještajnih objekata tamo krcati tokom čitave godine!

Put za princa Rudolfa

Istina, Vrbanjski plato već se poodavno izborio za status lokalnog izletničkog centra, a od Vrbanja do prevoja Orjensko sedlo, smještenog na 1600 metara nadmorske visine, vodi austrougarska makadamska cesta, građena početkom 20. vijeka i trasirana kroz srce planine, kako bi povezala zapadni dio sa tadašnjom kasarnom na Crkvicama, u blizini granice sa starom Crnom Gorom. Put je pravo remek-djelo graditeljstva svoga vremena. Izgradnjom tog kolskog pristupa Austrougarska je i nehotično “otvorila” put razvoju planinskog turizma. I mada je probijan u vojno-strategijske svrhe, Monarhija je shvatala i ljepotu ovog kraja, te namjeravala na Sedlu podići i vojno odmaralište, ali je njena kapitulacija 1918. bila brža.

-Nažalost, poželjan pristup Orjenskom sedlu još nije riješen, ističe, takođe, Starčević. Ukratko, bez gradnje žičare sa Vrbanja, prohodnost će i dalje zavisiti od entuzijazma, poput onog što je krasio danas, na žalost, pokojnog Rajka Prlaina i koji se takođe decenijama borio za afirmaciju Orjenskog sedla kao regionalnog ski-centra. Jer, i enormna količina snijega, koja tokom zime obasipa više djelove Orjena, uslovila je izuzetno dugo zadržavanje sniježnog pokrivača, ponekad i do kraja juna!

Staza koja vodi sa Orjenskog sedla na Zubački kabao, vjerovatno je i najstarija planinarska staza u Crnoj Gori!? Trasirao ju je, krajem devetnaestog vijeka, austrijski general Varešanin, kako bi princu Rudolfu omogućio ugodniji izlazak na vrh. Ona zaobilazi i sve opasne djelove, tako da je, u stvari, jedna od najlakših markiranih staza u masivu. Starčević dalje priča;

-I Zubački kabao je zanimljiv, ne samo u istorijskom kontekstu, već i po fizičkim osobinama, nadmorskoj visini i biljnom pokrivaču. Sa svojih 1894. metra, ova kota predstavlja najvišu tačku vijenca primorskih Dinarida. Vrh Orjena je znatno viši od drugih, poznatijih, Lovćena, ili recimo, Velebita. Ljeti ovdje sve miriše na planinsku vegetaciju, četinarsku smolu, majčinu dušicu, hajdučku travu. Civilizacija još nije ozbiljno zakoračila na Orjen i ta letargičnost je za sada njegova najbolja odbrana...

Padine Zubačkog kabla i okolnih vrhova krase i gorostasna stabla munike, rijetke vrste bora, endema Balkana i južne Italije. Muniku, odnosno pancir-bor, kako su je Njemci zbog svoje raspucale kore prozvali, opisao je prvi put u masivu Orjena opet austrijski botaničar Maly Franz.

Veličanstveni vidici

Onaj ko se nađe na vrhu Orjena i na 1894 metra nadmorske visine, otvaraju mu se fantastični vidici koji sežu do planinskih vrhova prema granici sa Albanijom. Još je upečatljiviji pogled na sjever, gdje preko susjednog vrha – Vučjeg zuba, razaznaje masiv Durmitora: Boljske grede, Sljeme, Banđernu, Prutaš i glavni vrh – Bobotov kuk. Vidik ka zapadu otkriva beskrajnu morsku pučinu, ali i veliki dio južne Dalmacije sa ostvom Mljet, kao najprepoznatljivijom tačkom. Na jugu se ističe sjeverozapadna strana Subre, mjesto koje slovi za najzanimljiviji detalj primorskih Dinarida.

Naravno, ne nedostaje volje i ideja za realizaciju brojnih projekata koji bi Orjen pretvorili u zavidnu turističku destinaciju i ljeti i zimi. Tim povodom minulih godina održano je i podosta skupova. Poput onih u organizaciji i međunarodnog Istvest instituta iz Dubrovnika, gdje su uz Novljane, bili prisutni Dubrovčani, Trebinjci i Kotorani, i gdje se iskristalisano čak i nekoliko konkretnih projekata.

No, Dubrovčani su opet bili najkonkretniji i, u međuvremenu, obnovili svoju planinsku kuću iz davne 1928, a koja je bila devastirana tokom minulog rata. A dvojica Novljana, pomenuti dr Komar i Starčević u međuvremenu su sačinili i štampali izuzetan "Vodič kroz Orjen", koji, pored planinarskog, tretira i segmente izletničkog, speleološkog, alpinističkog, skijaškog i biciklističkog pohoda na padine ove plnanine, praktično "na pjeni od mora". Najvjerovatnije uskoro, ova knjiga doživjeće i svoje drugo, dopunjeno izdanje.

Dakako, česti su apeli planinara i za boljim povezivanjem s turističkom privredom regije. Ali, na žalost sve i dalje teče sporadično i uz improvizacije koje, umjesto na bazi multidisciplinarnih turističkih projekata i programa, i dalje počivaju - tek na entuzijazmu rijetkih pojedinaca. I tek povremenim podsjećanjem na to da turistički i ostali kapaciteti Orjena ni izbliza nisu iskorišteni.

Ili, što bi narod kazao, sve se još oko i na Orjenu radi - "na mišice"!