CETINjANI O CETINjU: MILORAD MUSA MRĐENOVIĆ, ODBORNIK U SKUPŠTINI PRIJESTONICE

Kralj Nikola bi lako prepoznao Cetinje

Cetinje - Prije nekoliko mjeseci grupu inostranih gostiju impresionirala je priča jednog od cetinjskih domaćina - Milorada Muse Mrđenovića, o prijestoničkom istorijskom i duhovnom nasljeđu, a naročito interesovanje pokazano je za brojne, neponovljive „oriđinale“ ovdašnjeg Vodovoda. Od Mrđenovića su saznali da je građen krajem pretprošlog i početkom prošlog vijeka, da pumpi na vodoizvorištu koje vodu izbacuju iz dva puta, do 800 metara nadmorske visine, nema više nigdje u Evropi, da su i druga postrojenja pravi rariteti, pa još kada im je, onako oduševljenim, rekao da bi lično zbog svega toga najrađe zaplakao, gosti su bili zbunjeni. Uslijedilo je, međutim, objašnjenje.

- Zaplakao bih, jer nijesam direktor nekakvog muzeja, nego prijestoničkog Vodovoda, koji „proizvodi“ najskuplju vodu u zemlji i samo za struju potrebno mu je godišnje više od milion i 100 hiljada eura. Direktoru takvog vodovoda ne može biti naročito zadovoljstvo što je na taj način originalan, odnosno raritetan.

Inače, Mrđenović koji je odbornik u prijestoničkom parlamentu i šef odborničkog kluba SDP poznat je kao duhovit, ali i veoma oštar kritičar neumjerenog konzumiranja prošlosti, naglašavajući da đedovima pripadaju sve počasti, ali bi unuci trebalo da upravljaju budućnošću. U protivnom, postaćemo društvo anahronizama bez izglednijih šansi da racionalno odgovorimo na izazove novog vremena.

- Cetinje jeste grad gotovo neiscrpnih razvojnih šansi, i po duhovnim i po materijalnim resursima, ali i po sjajnom geografskom položaju. Šta nam se, međutim, događa, pita se Mrđenović. Jedan moj prijatelj često govori: „Kad bi se digao Kralj Nikola i prošetao Crnom Gorom, samo bi lako poznao Cetinje“. To negdje i nije tako loše, jer prijestonica u građevinskom smislu nije „budvanizovana“. Ali, ako s druge strane imamo činjenicu da makar u prethodne četiri godine, koliko sam odbornik, nije usvojen ni jedan detaljni urbanistički plan, onda se svi skupa moramo zabrinuti. Je li, zbilja, to razvojna linija koju bi trebalo slijediti?

- Naravno, nije, izričit je naš sagovornik, koji još dodaje: ponekad mi se učini da ćemo i tu činjenicu pravdati zbivanjima iz devedesetih i „nepravednim sankcijama“, kao da od tada nijesmo imali dovoljno vremena da se uvjerimo u sve detalje sopstvenog životopisa i konačno uvidimo šta nam je činiti. Eto, čujem nedavno, da će radnici „Oboda“ ponovo u štrajk, a posljednji frižider iz te fabrike izašao je prije više od 20 godina. I sa „Košutom“ je isto. Posljednji kupci njenih cipela danas su u ozbiljnim godinama i većinu teško da zanimaju nekadašnji modni detalji. Meni je, naravno, žao te ljude koji su većinom socijalno ugroženi, ali to je druga priča i ona je u domenu države, pa eventualno i lokalne uprave, jer zbog pogrešnog razvojnog koncepta ne bi trebalo da ispaštaju. Ali to, s druge strane, ne može biti ključno cetinjsko pitanje, niti ga često neodgovornim izjavama možemo svakih nekoliko mjeseci ili godina podgrijavati.

Cetinje mora ići u drugom pravcu, a prioriret nad prioritetima je - zaustaviti negativnu selekciju kadrova - mišljenja je Mrđenović.

- Nama odlaze obrazovani ljudi odmah nakon sticanja diploma, a mi ostajemo i čudimo se kako to da do sada iz prijestonice nije otišao makar jedan jedini projekat koji bi u skladu sa Zakonom (o prijestonici) finansirala država?! Umjesto toga, stalno smo ispred nekakvih šaltera i pozivajući se na svijetlu prošlost očekujemo pomoć, ali ne zbog budućnosti, nego zbog preživljavanja od danas do sjutra. To su stvari bez kojih je na Cetinju gotovo nemoguće bilo šta ozbiljnije uraditi. Dakle: radikalna kadrovska obnova koja podrazumijeva prethodno stvaranje uslova za povratak obrazovanih i preduzetnih ljudi, osnov je bez alternative za stvaranje budućeg Cetinja.

Do tada tavorićemo kao do sada i „živjeti“ od svijetle prošlosti i sjećanja na nekadašnje gigante poput „Oboda“.

Apsurdi

- U javnosti je bilo dosta špekulacija na temu - zašto nije dodijeljena ovogodišnja Trinaestonovembarska nagrada, podsjeća Milorad Mrđenović. Je li, zbilja, zato što navodno ne bi bilo prikladno da je dobiju đaci Cetinjske gimnazije, koji su štrajkovali skoro mjesec i po dana, ili je u pitanju nešto drugo, nije dilema koju ću i ja otvarati, ali je zbilja apsurdno da se nagrada ne dodijeli, iako je bilo nominovano još devet izuzetno uglednih i zaslužnih Cetinjana. Napokon, i sam štrajk gimnazijalaca je veoma znakovit, jer je u potpunosti ogolio apsurdnost dosadašnjeg koncepta izbora direktora jedne (bilo koje) škole.

Ili, još jedan apsurd: na umjetničkim fakultetima na Cetinju predaju profesori od kojih nijedan ne živi u prijestonici. Veliki je i broj zaposlenih u drugim ustanovama i institucijama koji u Cetinje svakodnevno dolaze na posao iz Podgorice, Budve ili nekog drugog grada Crne Gore.

Naizgled, to i nije tako loše, jer se Cetinje promoviše i na taj način kao otvoren grad u koji se rado dolazi. Što je, svakako, dobro. Loše je, međutim, što je Cetinje i grad iz koga se još rađe - odlazi!