Ekskluzivno objavljujemo najinteresantnije djelove nove knjige novinara i publiciste Dragana Štavljanina „Hladni mir (Kavkaz i Kosovo)” (53)

Krnji entiteti u međunarodnim odnosima

Ovaj „postmoderni rat” (neki ga tako nazivaju jer se u njemu ne koristi samo oružje) se nastavlja. Taj „rat” je pokazao ograničenost moći Rusije, uključujući vojnu, limitiranost „meke moći” Evrope, ranjivost SAD, ali i Kine uprkos snažnom rastu, ispraznost globalnog legalizma koji nije ukorijenjen u stvarnim nacionalnim interesima i demokratskoj odgovornosti, slabosti modela liberalne demokratije.

Kad je riječ o ruskom priznanju Južne Osetije i Abhazije u avgustu 2008. to neće promijeniti mnogo na terenu. Moskva je i prije toga već imala potpunu kontrolu nad tim oblastima. Samo nekoliko zemalja možda će još priznati dvije separatističke gruzijske oblasti. Mnogo su važnije međunarodne posljedice. To nije nagovještaj novog Hladnog rata, kako se neki pribojavaju, jer Rusija nema kapacitet za to, ali jeste demonstracija njene želje da se dogovara sa SAD – kao ravnopravna velika sila – o rješavanju ključnih svjetskih problema. Istovremeno, rat u Gruziji učvrstio je pobjedu izolacionističke ideologije u Moskvi, koja će oblikovati domaću političku scenu i odnose s drugim zemljama u godinama koje dolaze.

Ruskim priznavanjem Južne Osetije i Abhazije problem njihovog statusa nije riješen već je još više zaoštren. S pravnog stanovišta, one ne mogu računati na integraciju u međunarodne institucije. Istovremeno, zbog napetosti na terenu, strani investitori tek sada neće biti zainteresovani za ulaganja. Okružena s tri strane Gruzijom, Južna Osetija je u nekoj vrsti blokade i komunikaciono, finansijski i u svakom drugom pogledu jedino može da se oslanja na Rusiju – kao što je do sada bio slučaj. Slično je i sa Abhazijom.

Gruzija, kako ističe njen predsjednik Sakašvili, nikad neće prihvatiti nezavisnost Južne Osetije. Istovremeno, Tbilisi teško može da računa na eventualnu reintegraciju te oblasti, barem ne u dogledno vrijeme, tako da je zamrznuti sukob koji je prošle godine dramatično odmrznut, sada zamrznut još dublje, bez perspektive za rješenje. U začaranom krugu, zbog izostanka bilo kakvog kompromisa, jedino je i bilo moguće ponovno zamrzavanje konflikta, samo na drugom nivou. Nažalost, nije isključeno ni novo odmrzavanje, odnosno rat – niko pouzdano ne može da zna kada. Dakle, problem se „rješava” – odlaganjem, poslije čega je prilično izvjesno izazivanje novih kriza. To stanovnike Južne Osetije i Abhazije svakako ne čini slobodnim građanima, koji uživaju blagodeti suverenosti, već „militarizovanim izbjeglicama” koje žive u stalnoj strepnji i neizvjesnosti za svoju budućnost. Takođe, Južna Osetija i Abhazija, uprkos priznanju Rusije, u suštini neće biti nezavisne jer će o svemu odlučivati Moskva.

Nagorno Karabah

Lakmus papir budućih zbivanja na Kavkazu biće rješavanje pitanja Nagorno Karabaha, što je najsloženije etničko pitanje u kavkaskom regionu.

Klasičan model u kojem jedna strana, Azerbejdžan, insistira na očuvanju teritorijalnog integriteta po svaku cijenu, a druga, Nagorno Karabah uz pomoć Jermenije, na nezavisnosti – ne samo da neće omogućiti rješenje već će produbljivati jaz i jačati napetosti s rizikom novog rata. S obzirom da je riječ o „nultoj igri” (zero sum game), pobjeda jedne strane je privremena jer samo podcrtava dugotrajnu mržnju i zavist druge strane i izvor je novih sukoba.

U takvom pristupu rješavanju etničkih sukoba, jedna strana ostaje ozlojeđena čak i ako rješenje nametne međunarodna zajednica. Naravno, skoro da ne postoji u istoriji situacija da se jedna država dobrovoljno odrekne dijela svoje teritorije. Da bi umanjila secesionističke težnje pojedinih etničkih grupa, svaka država zbog toga mora da razmišlja strateški dugoročno, odnosno preventivno, stvarajući društvenu klimu u kojoj će je svaki njen građanin, bez obzira na nacionalnu pripadnost, osjećati kao istinsku domovinu, a ne kao otuđenu, maltene okupatorsku silu. Kad se to desi, prekasno je za pronalaženje dugoročno stabilnog rješenja, na obostrano zadovoljstvo. To pokazuje primjer Srbije s Kosovom. Svako pozivanje na međunarodno pravo je onda nedjelotvorno. Jer, i kada bi uz pomoć međunarodne zajednice, država, u ovom slučaju Srbija, uspjela da očuva teritorijalni integritet, imala bi u svom sastavu nestabilnu oblast s nezadovoljnim i nelojalnim građanima koji bi umjesto da se integrišu, činili sve da u budućnosti stvore novu priliku za otcjepljenje. To zvuči idealistički u svijetu u kome interesi i odnosi snaga odnose prevagu nad principima, ali je očito jedini put.

To ne znači da je demokratija čarobni štap, ali otvara najviše mogućnosti da se problem secesije rješava u drugačijem, širem kontekstu. To, između ostalog, podrazumijeva „transformaciju” sukoba, a ne insistiranje na konačnom rješenju. Kad nema saglasnosti dviju strana nužno je preobraziti sukob i ekonomskim podsticajima i drugim projektima – jačati mjere povjerenja i time pospješivati komunikaciju i razumijevanje strana u sporu. Nagorno Karabah je u tom smislu pravi test i ostaje nada da su sve strane izvukle dovoljno pouka iz primjera Južne Osetije, Abhazije i Kosova.

Ipak, bez obzira koliko je često isprazno pozivanje samo na međunarodno pravo, odnosno legalizam, u očuvanju teritorijalnog integriteta, ako to nije poduprto i principom legitimiteta, odnosno mjerama povjerenja koje će pridobiti građane separatističkih područja da državu od koje žele da se otcijepe tretiraju kao svoju domovinu – nužno je definisati precizna pravila za stvaranje novih država.

Ti principi sada nijesu jasni i pravo na nezavisnost – šta god da kažu eksperti za međunarodno pravo – jeste u suštini pitanje stvarnih odnosa snaga u svijetu.

Jedno od rješenja jeste i stvaranje šireg konteksta, odnosno postnacionalnih i nadnacionalnih regionalnih integracija poput Evropske unije. No, bez obzira na taj postmodernistički pristup politici, na globalizaciju – vestfalski princip nacionalnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta ostaje bitna odrednica međunarodnih odnosa...

Ka multipolarnosti

...Mir je, kako bi cinici rekli, samo predah između dva rata. Stoga bi se moglo i reći da je nered uglavnom prirodno stanje međunarodnog sistema. Međunarodni poredak, koji bi se takođe mogao nazvati mir, bio je uvijek krhko dostignuće.

Umjesto težnje ka Kantovom „vječnom miru”, „eroziji suvereniteta” u „postvestfalskom svijetu”, sve je očiglednije da države slijede i brane svoje interese na prepoznatljiv način s kraja 17. i početkom 18. vijeka, što znači da je princip moći i dalje jedan od ključnih u međunarodnim odnosima, a ne vrijednosti. Takođe, bez obzira koliko procesi globalizacije relativizuju tradicionalni državni suverenitet, ti procesi istovremeno jačaju nacionalizam. Manji narodi koji globalizaciju doživljavaju kao uniformizaciju, odnosno vesternizaciju – nastoje da zaštite svoj identitet tako što globalizaciju prilagođavaju lokalnom ambijentu, pa se može govoriti o novom fenomenu –„glokalizaciji”.

U svakom slučaju, ukoliko Moskva nastavi da upotrebljava rastuću moć za nastavak intervencije i miješanje u Gruziju, ili koristi energente za zastrašivanje susjeda, primoraće svakog od njih da zatraži zaštitu, kao i Evropljane da pronađu alternativne izvore energije. Tada će odbrana Rusije biti razvučenija i time postati još izolovanija, nebezbjednija i manje bogata. Dakle, Hans Morgentau bio je u pravu kad je upozorio idealiste da ne vjeruju da se „igra politike moći nikada više neće igrati”.

U istoriografiji preovladava stav da su ratovi u 20. vijeku uglavnom bili posljedica etničkih sukoba za određenu teritoriju, ekonomskih kriza i nestanka imperija. Nacionalni konflikti na Balkanu i Kavkazu tokom devedesetih rezultirali su ratom. Velika ekonomska kriza krajem dvadesetih godina 20. vijeka, između ostalog je omogućila dolazak Hitlera na vlast u Njemačkoj, koji je na kraju izazvao Drugi svjetski rat. Sadašnja svjetska ekonomska kriza vjerovatno ne može izazvati oružani sukob, ali može svakako dodatno ojačati napetosti u nestabilnim regionima...

Novi fenomen

Naravno, svijet bi završio u anarhiji ako bi svako ko želi dobio nezavisnost, jer bi u tom slučaju postojalo oko 1.300 država. Jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova, koga su do ulaska ove knjige u štampu priznale 62 države, zatim jednostrano priznanje Južne Osetije i Abhazije, samo od Rusije i Nikaragve – jeste novi fenomen u međunarodnim odnosima. Pojavili su se politički entiteti čiji status nije do kraja definisan, tačnije zbog izostanka konsenzusa ključnih svjetskih aktera – ti entiteti nijesu do kraja integrisani u međunarodne institucije, prije svega u Ujedinjene nacije. To može izazvati ne samo dodatne napetosti između novostvorenih entiteta i država od kojih su se otcijepili, već postaje i izvor novih sukoba velikih sila koje mogu koristiti etničke sporove za pozicioniranje na međunarodnoj sceni i ostvarivanje sopstvenih interesa. Zasad nije na vidiku, ali nije nezamislivo da, u nastavku nadmetanja velikih sila, neka od njih odluči da prizna jednu ili više separatističkih oblasti, kao instrument tog „velesilja” (great powerism).

Dileme Zapada

Kad je riječ o Rusiji, ono što se definiše kao njena nacionalna bezbjednost, iskazana kao „privilegovani interesi” u njenom susjedstvu, prije svega neširenjem NATO-a – automatski znači nebezbjednost za druge, mnogo manje zemlje u tom regionu.

Zapad je oduvijek imao dilemu kako da se odnosi prema Rusiji koja ima evropsku kulturu, a, istovremeno, azijatski autoritarni sistem, odnosno orijentalnu despotiju – pa više liči na zemlju Trećeg svijeta koja posjeduje nuklearno oružje i sirovine nego na zrelu postindustrijsku državu. Dakle, pitanje je kako zadržati Rusiju bez „zadržavanja”? Dominik Mojsi se zalaže za strategiju: „Uključimo Rusiju ako možemo, ali je zadržimo ako moramo”.