Intervju: Krsto Andrijašević, vajar

Otuđenost nije slučajna

Zamišljam kakav je vulkan osjećanja jednom morao biti čovjek. Zemlja je živo biće. Ono što je njen centar, užareni dio, to je čovjeku srce. Kada kažemo da se zemlja hladi, shvatili smo da se hladi srce u čovjeku

Skulpture i slike Krsta Andrijaševića sadrže nenapadnu dozu angažovanog odnosa prema životu. U najdubljem jezgru njegovih radova utkana je duboko humana poruka milosrđa i ljubavi. Naravno, tu je i blago dozirana ironična intonacija. Andriješević je ovogodišnji dobitnik nagrade „Drago Đurović”. Za Pobjedu govori o elementima dadaizma i arhaičnog u svojm djelima, staklenim teglama, formi bez sadržine, geometriji koja ne smije biti samoj sebi svrha, ljudima i gradovima koji su se stropoštali u prazninu...

● Šta za Vas znači nagrada koja nosi ime velikog crnogorskog skulptora Draga Đurovića?

- Valjala mi je puno. Klonuo bih duhom da je nije bilo. Sad znam da nijesam za baciti...

● Znači li to da Vaše stvaralaštvo primarno inicira potreba da preispitate svoju poziciju ?

- Hoću da zadovoljim sebe. Moram da napravim nešto što će da me zadovolji. Dugo vremena provedem uživajući u onome što sam stvorio. Kad jedan rad prestane da me zadovoljava okrenem se i moram da uradim drugi. Tako to kod mene ide. Od jedne do druge skulpture. Od slike do slike. Šopenhauer kaže da je život knjiga koju čitamo. Ako je život knjiga, zašto da ta knjiga ne bude sačuvana? Zašto da ne zabilježim bar jedan njen dio? Ono što je mišljeno, što je osjećano, zašto da ne bude fiksirano za druga pokoljenja? Preko toga će budući ljudi znati kakvi smo bili u svom vremenu.

● Kažu, što god to značilo, da Vaš rad karakterišu elementi dadaizma. Da li ga vi prepoznajete?

- Pravim čovjeka onako kako ga ja vidim, možda više iznutra nego spolja. Ima tu dadaizma.

● Kad smo kod dadaizma...Smatrate li Dišanov pisoar umjetničkim djelom?

- Ne. To je odbačeni program. Ni njegova vješalica zakucana na pod to nije. Ali, Pikasova glava bika koje je napravljena od sjedala bicikla itekako jeste. To je već nešto drugo.

● Vjerujete li da Vaše tegle imaju nešto od toga?

- Ja pravim poprsja ljudi koji umjesto glava imaju tegle ispunjene raznim đinđuvama, kamenčićima, lutkama, igračkama. Jedan je Kazanova, drugi je kamiondžija, treći mislilac...Mislim da imaju težinu koja pripada čovjeku kao najvažnijem na ovom svijetu. Ne dirajući, naravno, druge sfere. Mislim da je potrebno vratiti se čovjeku. Zašto uništavati umjetnost, na način kako su je htjeli uništiti dadaisti. Mnogi idu i korak dalje. Njihov cilj je uništenje čovjeka. Kad unište umjetnost kao najvrjednije što čovjek daje od sebe, na korak su od ostvarenja paklene ideje.

●Zašto su, na poprsjima koja radite, tegle nadomjestile glavu i srce čovjeka?

- Zato što su glava i mozak dvije velike riznice. Čovjekova glava je magacin. Ima tu svega i svačega. Nešto od tog sam htio da fiksiram kamenčićima i đinđuvama. Srce je čuvar tajne. Tu je oganj. Ako od njega iskuje materijalna dobra, stvorio je sebi komoditet, ali je osiromašio svoju duhovnost. Zemlja je živo biće. Čovjek je parazit na njoj. Ono što je užareni dio zemlje, njen centar, to je čovjeku srce. Kada kažemo da se zemlja hladi, kažemo da se hladi srce u čovjeku. Zamišljam kakav je vulkan osjećanja nekada morao biti čovjek. Otuđenost nije slučajna. Plašim se da polako gubimo osjećanja.

● U Vašim radovima ima i arhaičnog...

- Arhaizam mi je posebno drag. Mislim da su njegova djela nabijenija i punija života nego druga koje su dovedena do savršenstva. Arhajska Grčka mi je posebno draga. Fidija je dosegnuo savršenstvo, ali u njemu ima još arhaičnog. Zašto je Mikelanđelo toliko dobar? Zato što u savršenstvu zadržava stepen arhaičnog, koji djelu daje unutrašnju snagu. Poslije helenizma i poslije Mikelanđela djela savršene forme ima koliko god hoćete, ali to je samo ljuska, forma bez sadržine. Takva su mi djela odvratna.

● Kako stvarati djela koja ne bi bila „odvratna” ljudima?

- Lijep primjer stvaranja je naša lirska narodna pjesma, koja govori o tome kako sestre nijesu imale brata, pa su ga pravile od svile i kadife. Mislim da puno umjetniuka stvara baš iz tog razloga...Nešto im nedostaje. Postoje dvije vrste umjetnika, oni koji zbog viška energije moraju da nešto prave i oni koji osjećaju prazninu i žele da je nečim ispune. I jedni i drugi mogu stvarati dobra djela. Skulptura mora biti voluminozna, nabijena, teška. Skulpture koje to nijesu prazne su i iscijeđene. Uz voluminoznost, mora da postoji senzibilnost, pa i geometrija, ali ako je geometrija sama sebi svrha, onda to gubi smisao.

● Koliko dugo radite na svojim skulpturama?

- Po pravilu, godinu dana.

● Sa slikama, pretpostavljam, ide brže?

- Ako imam ideju sliku završim brzo. Ako nemam ideju, ne mogu da radim. Slike nastaju iz prvog udara. Nema popravke. Sa slikom sam načisto poslije nekoliko dana. Pažljivo je posmatram. Ako mi se svidi ostavim je. Ako nema zadovoljstva, premažem je i radim drugu. Tako treba.

● Živite u Nikšiću. Kako se uzajamno podnosite?

- Iz Nikšića ne bih nikud. Neće ni on iz mene. Tu su mi prijatelji. Tu je Ilija Burić. Svaku noć pijemo vino i jedemo pipun. Navrate Žaro Vojičić i Mišo Vemić. Luśo Bojanić, takođe...Idu dani.

Umjetnost treba posmatrati

- Na ramu jednog crteža bio je čvor, pa ispao. Ostala je rupa. Moj komšija me pita šta to znači. Rekao sam: Ništa. On će reći: „Nemoj me zajebavat’ to tebe nešto znači!” Ova anegdota ilustruje nepovjerenje koje prema umjetnosti imaju laici koji nešto traže i tamo gdje nema ničega. Umjetnost treba posmatrati dok je ne zavolimo, dok ne počnemo uživati u njoj. Onda neće biti potrebno značenje, mada, ne mislim da umjetnost nema značenje. Život nije samo ono što se događa u goloj svakodnevnosti, nego i ono šta želimo, šta maštamo, za čim žudimo, šta sanjamo.

Svijet neće skončati sa bukom i bijesom

- Umjetnost je magija. U ranijim vjekovima bila je važna životnost ljudskog lika, a danas životnost likovnih elemenata. Mi umjetnici se nalazimo između dvije vatre – laika, koji kažu da su im naša djela nerazumljiva, i poznavalaca koji kažu da nijesmo dovoljno avangardni. Mislim da treba prvenstveno zadovoljiti sebe. Revolucija u umjetnosti bila je kuća sa dobrim temeljima. Danas, krov prokišnjava. Umjetnici kraja 19. i početkom 20. vijeka su avangardni i neshvaćeni. Potom postaju slavni. Poučeni njihovim iskustvom danas umjetnici hoće avangardnost po svaku cijenu, dovodeći umjetnost do ćorsokaka. Istorija se rijetko kada ponavlja i neće dočekati slavu. Promašili su. Nije to samo njihov promašaj. Sa njima je u prazno zakoračila čitava epoha. Ljudi i gradovi stropoštali su se u provaliji. Svijet neće skončati sa bukom i bijesom. Umrijećemo u tišini.